Ujednom afričkom plemenu onaj tko pogriješi stane u centar sela, a ostali se okupe oko njega i tako provedu dva dana pričajući o svim dobrim stvarima koje je ta osoba napravila u životu. Ovo pleme vjeruje da su pogreške koje činimo samo prepreke na putu potrage za sigurnošću, ljubavlju, mirom i srećom.

Za razliku od ovog plemena, kultura kojoj pripadamo misli drugačije. Skloni smo umanjivati pogreške svog djeteta, a u slučaju kada ih priznamo, grdimo ga ili kažnjavamo. Ako je neko dijete nasilno prema našem djetetu, vjerujemo da ono zaslužuje ozbiljnu kaznu. No, rijetko se zapitamo čime smo mi roditelji doprinijeli da nam dijete bude nasilno ili da bude žrtva nasilja.

Je li nasilje nasljedno?

Američki istraživači sa Sveučilišta u Virginiji tvrde da su za nasilje krivi geni. Proučavajući ponašanje dvije tisuće mališana, otkrili su da se dijelovi DNK koji su odgovorni za ponašanje prenose baš kao i oni odgovorni za boju očiju ili kose, odnosno da je nasilno ponašanje barem djelomično „nasljedno“. Naravno, to ne znači da roditelji svojim pristupom ne mogu utjecati na ponašanje djeteta.

Najbolja prevencija: samopouzdanje

Najbolja obrana od nasilja je način razmišljanja. Nasilnici za žrtve biraju nesigurne i usamljene osobe. Njima je potreban netko tko će šutjeti o onome što mu se događa. Prema tome, da bi se izgradilo samopouzdanje kao obrana od nasilja, djetetu treba:

• Dobar primjer
Budite što tolerantniji. Vikanje je oblik nasilja, zato pronađite druge načine za svakodnevnu komunikaciju. Rješavajte konflikte razgovorom i argumentima. Imajte na umu da odgovor „zato što ja tako kažem“ nije argument.

• Sloboda govora
Dopustite djetetu da koristi riječi: ne, neću, ne mogu, ne želim... Djecu obično odgajamo onako kako smo i sami bili odgajani jer je to jedini način koji poznajemo. Tako je većina današnjih roditelja naučena da su: neću, ne dam, ne dopuštam, ne može... tzv. ružne riječi, kako su odrasli uvijek u pravu, da se autoriteti (učitelji, odgojitelji...) moraju poštovati bez obzira na ono što zahtijevaju. Upravo zato što mnogi roditelji ne uspijevaju izgovoriti i pokazati svoje „ne“, teško im je tome naučiti djecu.

No, znati reći i pokazati svoje „ne“ danas je za dijete šifra opstanka, znak nepristajanja na razne nepravde i osnova samoobrane od nasilja. Podrazumijeva se da ovo „ne“ mora biti argumentirano, a ne hirovito, mora se odnositi na opravdane situacije koje može obrazložiti, da nije pokušaj rušenja roditeljskog autoriteta, nego borba za vlastito mišljenje. Kada se nauči izboriti za svoje „ne“, djetetu će biti lakše obraniti se i od fizičkog i od psihičkog pritiska ili nasilja.

• Odgovor nenasiljem
Jasno pokazivanje djeteta da više neće trpjeti nasilje, s pripremljenim i predočenim odlukama što će napraviti ako se slična situacija ponovi, često su dovoljni da se nasilje prekine. I u nenasilnoj komunikaciji djetetovo „ne“ mora biti ozbiljno, konkretno i glasno.

• Razlike zdravo – nezdravo
Naučite dijete raspoznavanju zdrave i nezdrave tajne. Na primjer, zdrava tajna je ako ga telefonom nazove mama najboljeg prijatelja i zamoli ga da za njega organiziraju rođendansku proslavu, ali da to ostane tajna kako bi iznenađenje bilo uspješno. Ali ako neka osoba povrijedi ili uvrijedi dijete, a pritom mu kaže: „Ovo ne smiješ nikome ispričati, inače...“ (obično slijedi prijetnja ili ucjena) riječ je o nezdravoj tajni. Dakle, zdrava tajna je bez ucjenjivanja, ograničenog trajanja i nikoga ne povređuje. No, kada netko djetetu kaže da neku tajnu treba čuvati zauvijek i još taj zahtjev poprati ucjenom ili prijetnjom, važno je da to dijete što prije povjeri roditeljima.

• Problematične situacije
Objasnite djetetu što je ispravno ponašanje u problematičnim i potencijalno nasilnim situacijama. Kada primijeti ili nasluti da se može dogoditi nešto loše, najbolje je da ode odatle i u slučaju potrebe pozove pomoć. Dok odlazi, bolje je da trči nego da hoda, i to u pravcu mjesta gdje ima više ljudi. Ako je u opasnosti, važno je da zove pomoć te da vrišti dok trči jer vrisak može zaustaviti nasilnu osobu. Ako je neophodno da reagira fizički, objasnite mu da ima pravo ugristi, ogrepsti, vrištati, udariti laktom u trbuh – sve što mu padne na pamet kako bi se obranilo.

• Pretjerana zaštita
Nemojte se suzdržavati djetetu govoriti o nasilnim osobama i potencijalno opasnim situacijama samo zato što se vi blokirate od straha čim na to pomislite. Pretjeranom zaštitom ne možete pripremiti dijete na život koji ga očekuje. Naprotiv, kada mu pružite više činjeničnih informacija, omogućujete mu da pravi ispravne, logične izbore i donosi odluke zasnovane na njima. Nasuprot tomu, previše zaštićeno dijete istovremeno je i loše informirano pa će se u kritičnoj situaciji naći u lošijem položaju. Ono će morati nagađati i oklijevati pri donošenju odluka, što povećava mogućnost da pogriješi.

Nasilno dijete

S druge strane, ako vaše dijete nije žrtva, nego je nasilno, pokažite mu da će u društvu biti bolje prihvaćeno ako razvije pozitivne potencijale.

• Razvijajte empatiju
Pronađite primjere u nekim nasilnim događajima iz okoline i razgovarajte o osjećajima njihovih aktera. Kada nauči stati u tuđe cipele, smanjit će se nivo nasilja, a povećati empatija.

• Organizacija dana
Omogućite djetetu bavljenje timskim sportovima (kako bi se fizički „ispuhalo“ i vježbalo komunikaciju s vršnjacima), ograničite mu gledanje TV-a (česti su sadržaji koji djeluju kao okidači agresivnosti), ponudite mu što više aktivnosti s prirodnim materijalima (glina, voda, pijesak), ali se prije svega aktivno uključite u njegov život. Provodite više vremena zajedno, osmislite obiteljske rituale, dodatno ga upoznajte.

• Nemojte zahtijevati bezuvjetnu poslušnost
Osjećaj da može slobodno izraziti svoje mišljenje pa i neslaganje s vama važno je za razvoj djetetove pozitivne slike o sebi. Djeca odrastaju i grade svoju osobnost, među ostalim, i tako što se suprotstavljaju roditeljima. No, kada se osjećaju sputanima i ne uspijevaju na društveno prihvatljive načine pokazati da su različiti (primjerice, odjećom, žargonom, načinom života), neki priliku da pokažu različitost vide jedino u nasilnosti.

Zanimljivo je da, iako izgleda sasvim suprotno, nasilnici također imaju manjak samopouzdanja. Zato i stvaraju prostor u kojem se osjećaju superiornijima i sebe doživljavaju kao pobjednike. Njihovo ponašanje često je i poziv u pomoć upućen roditeljima koji su odsutni, ili fizički ili psihički, pa ne primjećuju da je dijete gladno pažnje. Razmislite o tomu prije nego što počnete kažnjavati ili kritizirati dijete zbog njegova ponašanja.

Umjesto toga, neka vaš prvi korak bude da sjednete pokraj njega i počnete razgovarati. Sjetite se afričkog plemena s početka ovog teksta. Započnite razgovor s djetetom pokazivanjem povjerenja i podsjećanjem na sve njegove divne postupke. Neka vam ovi postupci ubuduće budu zvijezda vodilja u mijenjanju djetetova ponašanja.