Dijete iz Mrkoplja

Izračunala sam: ove godine u rujnu obilježavam 20 godina od dolaska u Zagreb. Na studij, dakako, kako drukčije, da bih onda ovdje nakon studija pronašla i ostatak života. Prošlo je u sekundi, dosadno nikad nije bilo, a grad je meni, djetetu sa sela, taman po mjeri – dovoljno malen da se u svakom njegovom kvartu osjećam dobro, na svome, a opet dovoljno velik da susjedi nemaju potrebu jedni drugima viriti u život.

Možda baš zato što sam dijete sa sela, iz maloga goranskog mjesta Mrkoplja, zato što znam što pravo selo jest, ne razmišljam o „bijegu“ iz grada na selo, kao mnogi koji su u gradu odrasli. Imam, međutim, potrebu za svojim malim vrtom u kojem bi, suprotno svim regulama vrtova kojih se sa sela sjećam, vladao red u neredu. Dugo se već, priznajem, odlučujem za djelić kakvoga urbanog, komunalnog vrta, no ništa konkretno u vezi s tim ne poduzimam.

Svjesna tempa kojim živim, čestih radnih vikenda i rada bez radnog vremena, uspijevam realizirati tek mali začinski vrt na balkonu. Mali, ali svake godine obavezan, do nekog boljeg trenutka, kad ću uloviti svoj malo veći komad pod suncem.

Do zadnjeg listića

Bojana Mrvoš Pavić
Maja Danica Pečanić Bojana Mrvoš Pavić

Ono čega na balkonu od proljeća do kasne jeseni ima, moja mala tročlana obitelj i pojede – upotrijebi u kuhinji. Sve do zadnjeg listića. Ovdje su obavezni ružmarin i kadulja, bosiljak, peršin, celer, origano i majčina dušica. Sve to, gotovo pa svakodnevno, ide u naš ručak ili večeru, onaj jedini zajednički trenutak kad se okupimo za stolom.

Bilo uz meso, ribu ili samo povrće, meni su ružmarin i majčina dušica najdraži začini. Obavezna je i menta, čiji listići, osim u kuhinji, tijekom ljeta najčešće završavaju u soku od bazge, limunadi, bilo kojem napitku koji dodatno osvježe. Ove sam godine odustala od sadnje rajčice, vjerojatno zbog lošijeg prošlogodišnjeg „uroda“ od samo dva, tri ploda, premda je godina prije bila puno plodonosnija.

Zato se veselimo urodu cikle, komada tri, koju je naša desetogodišnja Tonka zimus posadila kod kuće kao školsku zadaću iz prirode. Zadaća se ulovila, petica je u imeniku, a naša je cikla presađena na balkon – i dobro napreduje.

Naš balkon nije, međutim, samo balkon – to je naš drugi dnevni boravak, u kojem uživam u svojih pet minuta u zelenilu kad god to mogu. Gledam kako malo zelenilo raste i slušam tišinu, tako rijetku tijekom dana. Tu popijem svoju jutarnju kavu i, kad stignem, poslijepodnevnu kavu ili čaj, a s Tonkom, daleko od televizora, u ovoj maloj oazi vodim vjerojatno naše najvažnije „životne“ razgovore. Opuštena, ona mi tu govori što je muči, a što veseli, tu se igra s našim psićem Ottom.

Balkon kao utjeha

Vikendom navečer na naš balkon vole zaviriti i naši gosti, koji često sa sobom kući ponesu neku sadnicu. Svi zajedno, dakako, dogovaramo kako ćemo jednom, uskoro, posaditi veliki vrt negdje izvan grada, a balkon je dotad utjeha. Biljčice koje na njemu niču samo su mrvica u odnosu na ono što bi, da je malo više vremena i, priznajem, upornosti, moglo nicati na pravom komadiću zemlje.

Ipak, mene veseli, a ne sumnjam da bi moje i suprugove bake dobro i nasmijalo, što zbog činjenice da „vrtom“ nazivamo ovo malo začinskih biljčica, što zbog spoznaje da su sve te biljčice posađene u njihovim kantama za polijevanje pravog vrta, u limenom lavoru za pranje odjeće i kojekakvim drugim posudama koje smo pronašli u njihovim starim kućama. Vama, drage naše bake, koje ste cijeli život odradile u svojim pravim vrtovima, na čast, diku i drago sjećanje!