Martina* ima trideset i tri godine i živi u Zagrebu s majkom. Bavi se programiranjem u području telekomunikacija, puno radi i nije osobito zadovoljna svojim poslom. Pomoć je potražila zato što već tri godine održava vezu s oženjenim muškarcem i, mada je taj odnos silno iscrpljuje, ne zna kako da se iz njega izvuče.

Martina i Kristijan su se upoznali na ljetovanju u Splitu. On je radio kao instruktor ronjenja i Martina je kod njega išla na tečaj. Sam početak njihove ljubavne veze bio je vrlo romantičan. Ronili su držeći se za ruke, odlazili na večere i ljubili se na plaži poput tinejdžera. Martina je otpočetka znala da je Kristijan oženjen, ali kako su mu supruga i dvoje djece ljetovali na Krku, zaključila je da je njihov brak klimav i vjerojatno pred raspadom. Na pitanje što osjeća prema svojoj supruzi, Kristijan je odgovorio: "Ona je dobra osoba, ali me uopće ne razumije", što je Martini bilo više nego dovoljno da povjeruje kako će njih dvoje i nakon ljeta ostati zajedno.

Od čarolije do ispraznosti

Nakon ljeta stvari su počele izgledati nešto drukčije. Kristijan je također živio u Zagrebu, što im je omogućavalo redovito viđanje, ali njegov "zimski posao" nije bio baš tako romantičan – bavio se preprodajom ilegalno uvezenih automobila. Martinu je to malo iznenadilo, ali budući da je on i dalje prema njoj bio vrlo pažljiv i poklanjao joj puno vremena, odlučila je to zanemariti. Mada u Zagrebu Kristijan više nije živio sam, već sa suprugom i dvoje djece, Martina i on nastavili su se viđati nekoliko puta tjedno. "Počela sam se brinuti za njegovu djecu", komentirala je snuždeno Martina. "Imala sam osjećaj da ih zapostavlja, što mi se nikako nije sviđalo."

Kad sam je pitala da mi opiše kako su izgledali njihovi susreti, Martina je odgovorila da je u početku "sve bilo čarobno", a zatim je postalo isprazno. "Shvatila sam da mu je važnije u kakvoj smo atmosferi nego o čemu pričamo. On će hotelsku sobu ukrasiti svijećama, cvijećem i mirisnim lampama, gledat će me zaneseno i gladiti po licu, ali me neće pitati imam li kakvih problema i kakvi su mi planovi u vezi s poslom. Sve što nije lagano i lepršavo njega ne zanima."

Ovisnost o vezi

Nakon što sam je saslušala, upitala sam: "Jesi li kad čula za ovisnost o romantici?" "O romantici? Zar se o tome može biti ovisan?" upitala je zaprepašteno, no ubrzo joj je postalo jasno: "Pa da, njemu je romantika važnija od mene. Kad pokrenem neki ozbiljan razgovor ili s nečim drugim razbijem tu nježnu atmosferu koju on pripremi, odmah kaže da mu 'Nešto ne štima' ili da 'se nešto nije poklopilo kako treba' i ode."

Kako bi joj postalo jasnije o kakvoj je ovisnosti riječ, Martini sam preporučila knjigu Bijeg od intimnosti Anne Wilson Schaef. Nakon što je u tjedan dana pročitala knjigu, Martina je uzbuđeno komentirala: "Ne samo da sam u toj knjizi pronašla njega nego sam pronašla i sebe. On je 'ovisnik o romantici', a ja sam 'ovisnica o vezi'."

Anne Wilson Schaef u svojoj knjizi opisuje dva tipa "ovisnosti o vezi". U prvom je osoba ovisna o ideji veze, a u drugom o konkretnoj osobi s kojom je u vezi. Martina se pronašla u prvom tipu. Iako su se nakon prvih godinu dana njezini susreti s Kristijanom znatno prorijedili, da bi se nakon tri godine sveli na jedan susret mjesečno, ona nije mogla prestati razmišljati o njemu.

Maštala je o tome kako on napušta suprugu, kako pronalazi bolji posao i kako imaju fantastičan seks, kakav u realnosti nisu imali. Ono što joj se kod Kristijana jako sviđalo bio je njegov izgled i, naravno, romantičnost kojom ju je i zaveo, a sve one stvari koje joj se nisu sviđale nadomještala je u mašti. "Nekoliko puta pokušala sam prekinuti s njim, ali kad bih to napravila, osjećala sam se tako usamljeno i prazno da bih uskoro ponovno počela opsesivno misliti na njega."

Veza kao bijeg

Martina općenito nije bila zadovoljna životom. Otac joj je umro kada joj je bilo deset godina i zato je ostala vrlo vezana uz majku. Posao kojim se bavila smatrala je besmislenim i predstavljao joj je teret, ali nije imala nikakvu ideju kako bilo što promijeniti. "Velik broj žena, kad ne znaju kako bi promijenile svoj život, upadaju u iluziju da će im život promijeniti muškarac", objasnila sam Martini. "Međutim, tu dolazi do velike zbrke. Umjesto da rade na svojim životnim projektima, njihov projekt postaje muškarac. Neprestano razmišljaju o tome kako od tog nekog muškarca napraviti onog pravog i tako bježe od onog kako se zapravo osjećaju."

Martina je bila spremna čuti moju verziju svoje ljubavne priče i jedino što je nakon mog komentara rekla bilo je: "Kako se od toga odviknuti? Um mi govori jedno, a osjećaji drugo." Objasnila sam joj da "osjećaji" o kojima govori nisu stvarni, već proizvod njezina uma. "Osjećaj zaljubljenosti i vezanosti uz Kristijana nastaje nakon što puno razmišljaš o njemu, zar ne?" upitala sam. Kimnula je glavom i tu joj je postalo jasno da se ne mora odviknuti od Kristijana, već od vlastite fikcije koju o njemu stvara.

Fokusiranje na sebe

Ono što je uslijedilo za Martinu je bilo prilično naporno. Mada joj je um i dalje, po navici, nastavljao proizvoditi umjetan osjećaj ushita i vezanosti uz Kristijana, zadavala si je zadatke vezane uz promjene na sebi, a ne na njemu. Počela je razmišljati o pokretanju vlastita posla, krenula je na jednu prilično zahtjevnu edukaciju, počela je redovito vježbati i planirati kupnju svojeg stana. Ništa od toga nije išlo glatko. Martina se na te promjene doslovno prisiljavala, ali nakon što bi nešto postigla, na to je bila vrlo ponosna.

U idućih godinu dana njezin se um odviknuo od usmjeravanja na Kristijana (ili nekog potencijalnog, novog muškarca) i stekao novu naviku fokusiranja na vlastiti život. Danas Martina ima svoju tvrtku, bavi se programiranjem internetskih stranica, odvojila se od majke i počela vezu sa slobodnim muškarcem koji nema baš puno osjećaja za romantiku, ali zato ima puno osjećaja za nju.