Sensina suradnica, kineziologinja Ana-Marija Jagodić Rukavina, cijeli se život bavila tijelom. Izučila je sve njegove zakonitosti kako bi i sebi i drugima pomogla održati ili vratiti zdravlje i ravnotežu. A onda joj je osobna katarza ...
Zakonitosti tijela
Ponekad mislimo da smo naučili sve što smo trebali o nekoj lekciji. Mislila sam da znam sve o tijelu. Njime sam se bavila cijeli život, naučila njegove zakonitosti, pomogla mnogima da se dobro osmišljenim vježbama vrate u ravnotežu, čak i onda kad je njihov lokomotorni sustav bio uvelike oštećen.
Zakonitosti tijela studirala sam na Kineziološkom fakultetu, na brojnim edukacijama, ali sam ih proučavala i samostalno, koristeći se svojom intuicijom i iskustvom. Mogla sam intuitivno prepoznati koja psihička stanja uzrokuju blokade u tijelu i pomoći ljudima da ih otpuste. Poznavala sam mogućnosti vlastitoga tijela i što trebam činiti da bi ostalo snažno i zdravo. No kako me je život podučio – to nije bilo dovoljno. Ipak, kada pogledam unatrag, svaki životni izazov imao je zadaću da me povede dublje.
Prve godine života u Pakistanu
Cijeli moj životni put razvijao se oko pokreta i tijela. Klica koja je izrasla u ono što danas živim i otkrivam postojala je još u mom djetinjstvu. Svi mi imamo nešto specifično u životu što nas obilježava i čini onakvima kakvi jesmo. Mene je obilježio Pakistan, rođenje i život podno Himalaje. Do svoje šeste godine živjela sam prilično izolirano od vanjskog svijeta, drugih ljudi, društva, vjere, djece... Okruženje u kojemu sam rasla nije bilo sasvim sigurno pa su me roditelji štitili granicama velike kuće s vrtom, gdje sam rasla u pozitivnoj obiteljskoj energiji.
Osjećala sam da me štite od nečega što je vani. Budući da nisam imala prijatelje s kojima bih se redovito igrala, preostalo mi je da se igram sama sa sobom. Tada sam se naučila biti promatrač. Taj dar omogućio mi je da desetljećima poslije mogu u ljudima vidjeti ono skriveno, da mogu čitati iz pokreta, držanja, iz kretanja, no prije toga morala sam odrasti. A na tom putu naišla sam na još izazova.
Šok školske klupe
Moj osjećaj sigurnosti i zaštićenosti naglo se srušio dolaskom u Hrvatsku i ulaskom u školsku klupu. Roditelji su mi pričali o školi, ali uopće nisam shvaćala da će to za mene značiti odvajanje od sigurne zone. Osjećala sam se neopisivo ustrašeno. U školi cijeli prvi razred nisam progovorila ni riječi. Zapravo sam se bojala ostavljanja i odbacivanja, bojala sam se da me moja obitelj više ne želi štititi i imala sam osjećaj da se svaka moja stanica sledila. Ipak, moje je tijelo spontano pronašlo ravnotežu – u glazbi. Ona me je vodila na neko sigurno mjesto u meni.
Počela sam gledati plesne filmove, a potom i do iznemoglosti imitirati plesne točke koje sam vidjela. Emocije su se izražavale kroz tijelo i strah se polako topio. Polako mi se počelo vraćati samopouzdanje, a prva lekcija o putu tijela bila je naučena.
Prebaciti njegovu bol na sebe
Sudbina je odredila da se moj interes za tijelo i pokret produbi. U mojim tinejdžerskim godinama otac mi se razbolio i svakoga je dana trpio bol. Moj tata, za kojega sam bila iznimno vezana, bio je moj bedem, moj korijen. Željela sam nekako prebaciti njegovu bol na sebe. Kako pomoći, kako riješiti problem – bila su pitanja koja su mi se stalno nametala. Kada bi nam dolazio kiropraktičar koji je tati olakšavao bol, vrlo sam detaljno promatrala pokrete i poteze, masaže i manipulacije.
Vještina promatranja opet mi je postala iznimno važna jer sam tako učila iz prakse. Vrlo sam brzo preuzela odgovornost i nastavila terapiju tatine kralježnice. Ovo me je iskustvo usmjerilo i već sam tada znala da ću se baviti tijelom. Počela sam se interesirati za kineziterapiju, masažu, manipulaciju... Uskoro sam se upisala na Kineziološki fakultet.
Stvaranje body tehnike
Tu sam se konačno osjećala među svojima, jednakima, i u punom smislu sam uživala studirajući ono što me oduvijek privlačilo i intrigiralo – ljudsko tijelo kao cjelina. No, kojim se god vrstama vježbanja bavila, nisam baš slijedila pravila, prilagođavala sam vježbe tijelu onako kako sam ga ja razumjela, pomoću svoje intuicije, a to je nailazilo na odličan odaziv vježbača s kojima sam radila. Pokret je za mene imao dublji smisao koji je valjalo istražiti. Malo-pomalo i bez ikakve namjere, iz takvog pristupa stvorila sam novi sustav vježbanja – body tehniku.
Na njezine principe velik utjecaj imao je klasični pilates, ali i moja iskustva s vodom. Obožavam vodu, a u njoj pokret dobiva novu dimenziju. Ljeti sam u moru satima istraživala čistoću i protočnost pokreta koje imam kad su moji mišići i zglobovi podržani vodom. Otkrila sam da se ti „vodeni“ pokreti mogu izvoditi i na suhom.
Ljudi kao cjelina
Prenijela sam ih u dvoranu jer sam vjerovala da mogu pomoći mnogima s fizičkim teškoćama i ograničenjima. Izvodeći pokrete onako kako sam ih osjećala u vodi, spontano sam stvarala sustav vježbi koji mi je bio sasvim logičan iako ga isprva nisam znala drugima objasniti. Ubrzo se pokazala sva učinkovitost ovog ploda moje intuicije. Ove su vježbe bile odgovor na mnoge psihofizičke probleme mojih klijenata.
Počela sam ljude gledati kao cjelinu. Znam da je naša vanjština odraz nečega iznutra pa sam se oduvijek željela baviti uzrokom, a ne samo posljedicom kako bih ljudima pomogla da se vrate u ravnotežu. No iako sam sve to razumijevala kod drugih, sebe kao da sam preskočila. Sve sam se više osjećala rastrzano između obitelji, tada već uspješnog posla, prijatelja i zahtjeva svakodnevice. Život je donio novi izazov kako bih ponovo učila.
