MALO DIJETE – MALA BRIGA, VELIKO DIJETE – VELIKA BRIGA. Svaki uzrast nosi svoja iskušenja i znači brigu za roditelje. Premda su iskušenja veća kad je dijete starije, mnogi roditelji to shvaćaju kao lakši zadatak jer se s djetetom tada lakše sporazumijevaju i dogovaraju.

SVAKA MAJKA ODMAH SE ZALJUBI U SVOJE DIJETE. Ne, češće se događa da je potrebno vrijeme da se mama i beba međusobno upoznaju i naviknu prije nego što se rodi doživotna emotivna vezanost.

PRETJERANOM LJUBAVLJU DJECA SE MOGU RAZMAZITI. Ljubav niti može biti pretjerana, niti može na bilo koji negativan način utjecati na dijete. S druge strane, neće pokazivanje ljubavi razmaziti dijete, nego određeni roditeljski stav, pretjerano zaštitnički odnos, dopuštanje djetetu da se ponaša kako želi, bez jasno postavljenih granica.

MORA POSTOJATI JAZ MEĐU GENERACIJAMA. Generacijski jaz mora postojati samo u biološkom smislu. Ako znate pravilno slušati i razgovarati s djetetom, jaz u komunikaciji i vašem odnosu ne mora se nikad pojaviti.

‘DOBRA’ MAJKA JE ONA KOJA NE RADI I OSTAJE KOD KUĆE S DJECOM. Zaposlene mame mogu biti optimističnije, zadovoljnije osobe jer se mnoge žene koje ostaju kod kuće osjećaju loše, zapostavljeno, nedovoljno važno. Osim toga, ako je majka zadovoljna svojim poslom, ima više samopouzdanja, što utječe i na povećanje samopouzdanja djeteta.

‘SVAKO DIJETE ODGAJALI SMO NA POTPUNO ISTI NAČIN, A ONI SU TOLIKO RAZLIČITI’, KAŽU RODITELJI. No, različit je položaj među braćom i sestrama, različiti su uvjeti i okruženje (izvan vaša četiri zida) u kojima raste prvo i svako sljedeće dijete, ali ponajprije, različit je odnos među roditeljima kada odgajaju svoje prvo, drugo, treće... dijete. Također, sa svakim sljedećim djetetom roditelji imaju više iskustva u roditeljskoj ulozi, što bitno utječe na atmosferu u kojoj će dijete rasti.

KADA DOĐE DO NEKOG KONFLIKTA IZMEĐU RODITELJA I DJECE, RODITELJI SE MORAJU ‘DRŽATI’ ZAJEDNO. Vrlo je nepravedno da se roditelji postave na jednu stranu, a da dijete ostave izolirano na drugoj strani. Osim što se dijete tada osjeća usamljeno i neshvaćeno, istovremeno se značajno urušava roditeljski autoritet, i to naročito onog roditelja koji staje na partnerovu stranu, a da pri tom ne dijeli njegovo mišljenje. Samo u slučaju vrlo važnih odluka dogovorite se s partnerom da zastupate isto mišljenje.

MOJE DIJETE NIKAD NEĆE IMATI TAKO DOBRE PRIJATELJE KAO ŠTO SU MU OTAC ILI MAJKA. Podrazumijeva se da želite da vaše dijete ima prijatelje koji će mu biti iskreni i dobronamjerni, baš kao što ste vi. Ali, vaš zadatak nije da budete prijatelji, niti to možete biti. Djeca će imati prijatelje među svojim vršnjacima, ali druge roditelje nigdje neće naći. Budite ponosni na to.

JEDNORODITELJSKE OBITELJI ZA DIJETE SU UVIJEK ŠTETNE, NEODGOVARAJUĆE OBITELJI. Jednoroditeljske obitelji su, jednostavno, drugačije obitelji, baš kao što su međusobno različite i obitelji s dva roditelja. Djeca iz jednoroditeljskih obitelji postižu ista akademska postignuća i ponašanja kao i njihovi vršnjaci iz obitelji s dva roditelja. Na žalost ili na sreću, dva roditelja pod istim krovom nisu garancija harmonije i ljubavi.

AGRESIVNE IGRAČKE RAZVIJAJU AGRESIVNOST! Na pojavu agresivnosti utječe više faktora, uključujući sadržaje koje dijete „upija“ putem televizije ili kompjutorske igre, ali ponajviše njegovo neposredno okruženje. Tako, ako u svom okruženju nema model agresivnog roditeljskog ponašanja, kao toleriranog ponašanja, i ako je njegovo vršnjačko okruženje nenasilno, bez obzira na agresivne igračke, dijete se neće razviti u agresivca.

DAROVITO DIJETE USPJEH JE ANGAŽIRANIH I VRLO POSVEĆENIH RODITELJA. Zablude i predrasude vezane uz darovitost djece su mnogobrojne. Na primjer, obično se misli da je darovitost ili u potpunosti nasljedna ili da je u potpunosti rezultat utjecaja roditelja ili nastavnika. Također, vjeruje se da darovitu, tj. talentiranu djecu mogu imati samo izrazito obrazovani roditelji ili samo oni s manjim brojem djece… Ipak, najizraženije je mišljenje da je darovito dijete rezultat rada njegovih posvećenih i brižnih roditelja. No roditeljska uloga u odgajanju darovitog djeteta nije ni izbliza toliko velika. Ono najznačajnije što roditelj može i treba učiniti jest promatrati svoje dijete i kada prepozna neku osobitost ili talent, usmjeriti ga u odgovarajućem pravcu.

DJETETOV PROBLEM JE MOJ (RODITELJSKI) PROBLEM. Većina roditelja djetetov problem shvaća kao vlastiti, osjeća se pozvanim pronaći rješenje. Pri tom zaboravljaju da bi to rješenje možda i bilo dobro kada bi problem bio njihov. Ali vaše dijete je drugačije od vas. Ono ima svoje emocije i mišljenje, svoje ambicije i želje. Pomognite mu tako što ćete ga pažljivo saslušati, pružiti mu podršku i razumijevanje, umjesto da mu dajete svoje gotove odgovore i rješenja. Možda je vaš odgovor najbolji na svijetu, ali, za vlastito dobro, dijete do njega treba doći samo.

Brojne su i zablude o fizičkom kažnjavanju djece. Na primjer: „Batina je izašla iz raja“ ili: „I mene su moji roditelji tukli, pa što mi fali?“ Ako ste od onih koji su prošli kroz „tjelesno čeličenje“ svojih roditelja, vjerojatno se toga još sasvim dobro sjećate iako ste odrasla osoba. To je utjecalo na vas, obilježilo vas je. Da su vas roditelji kaž­njavali na neki drugi način, vi biste danas bili drugačiji kao osoba, imali drugačiji odnos prema svojim roditeljima, ali i prema svojoj djeci.

„Fizičko kažnjavanje nije nasilje. Samo je seksualno nasilje pravo nasilje...“ ili „To što ponekad udarim dijete ne znači da će ono sutra postati nasilnik.“ Ipak, pošaljete li poruku da je nasilje prihvatljivo jer se vi njime služite, dijete će prepoznati takav način ponašanja jer ne poznaje nijedan drugi i usvojiti ga kao vlastiti model ponašanja. Drugi mogući ishod je da i kad odraste, dijete ostane žrtva, kao što je i danas, odnosno: kada postane odrasla osoba, zadrži model vezivanja i „pronađe“ nekog drugog nasilnika.

Britanski novinar Tim Lott u magazinu The Guardian objavio je svoja razmišljanja o roditeljskim zabludama. Ovaj otac četvero djece u svoj popis zabluda je, osim mnoštva osobnih iskustava, unio i mnogo humora i ironije.

  • Djeca su razumna. Ne, djeca su luda. Ne pokušavajte ih urazumiti.
  • Djeca su glupa. Ne, djeca su vrlo pametna. Ona nastavljaju postavljati pitanja od kojih smo mi odrasli odustali.
  • Djeca obraćaju pažnju na ono što govorite. Ne, ona obraćaju pažnju na ono što radite.
  • Najveći dječji strah je da ćete umrijeti. Ne, djeca se najviše boje da nisu dovoljno vrijedna vaše ljubavi.
  • Djeca žele da na njih trošite mnogo novca. Ne, djeca žele da na njih trošite mnogo vremena.
  • Djeca se rađaju dobra i onda se polako kvare. Ne, djeca su, kao i njihovi roditelji, mješavina dobrog i lošeg.

Konačno, stav većine roditelja da je upravo njihovo dijete ljepše, pametnije, talentiranije od druge djece, također se može smatrati zabludom. Iako su statističke šanse da je vaše dijete iznad prosjeka izrazito male, hajdemo se složiti da je ovaj stav istinit. Upravo je vaše dijete najljepše, najjedinstvenije, najidealnije… na svijetu. Ali, i moje dijete, također.