žena pleše na livadi
Profimedia žena pleše na livadi

Imitiranje osjećaja

Iako je u plesnoj terapiji naglasak na spontanim pokretima i izražavanju vlastitih emocija, katkad je potrebno, da bismo došli u kontakt sa svojim osjećajima, u proces ući imitirajući neko stanje, poput tuge, i to tako da plešemo polagano i krećemo se sporo. Prepuštajući se pokretima i glazbi, osoba može doći do svoje stvarne unutarnje tuge, tijelom je izraziti i dopustiti da izlazi iz nje. Pokret i glazba tako je prisjete na tužni događaj iz njezina života, poput smrti voljene osobe, i ona može uroniti u vlastito tijelo istražujući gdje je potisnula i sakrila tužna sjećanja.

Ulaženje u ovakav proces djeci je najlakše napraviti uz igru. „Terapeut djeci može dati uputu da zamisle da su tigar u prašumi koji je jako gladan i ljut jer danima nije našao hranu. Budući da je riječ o životinji, odnosno liku u koji se moraju uživjeti, djeci je lakše prepustiti se vježbi. Prepuštanjem ulozi tigra, međutim, polagano dolaze u kontakt i s vlastitom emocijom bijesa i tu energiju počinju izražavati. Sve to kulminira grupnim osjećajem zajedništva.

Na taj se način energija bijesa transformira u snagu, radost i mir, a djeca imaju stvarno, fizičko iskustvo svojih emocija koje su upravo proživjeli. Zato se često, kada to završi, djeca umire, padnu na pod i počnu se smijati,“ ističe plesna pedagoginja Gusić-Gulič i dodaje kako stručan plesni terapeut jasno može vidjeti koja se djeca, odnosno, koji se odrasli ljudi ne mogu prepustiti jer naprosto svoje osjećaje bijesa drže zakočenima i potisnutima negdje duboko u sebi.

Kad se odrasli ljudi usude prepustiti takvoj plesnoj igri i terapeutskom vodstvu, često probiju svoju unutarnju zabranu i uspiju osloboditi emocionalnu blokadu. Gusić-Gulič napominje da odraslim osobama koje imaju neki fizički problem, često može pomoći samo terapeut koji zna kako doći u kontakt s izvorištem njegove emocionalne blokade. U takvim se slučajevima fizička teškoća ne može rješavati radom samo na određenoj vrsti i grupi mišića, nego je potrebno dotaknuti prvobitnu blokadu koja je emotivna, a njoj je često najlakše pristupiti plesom i glazbom.

Bliskost sa sobom

Bili djeca ili odrasli, smatra Mavrin, svima nam je važno i potrebno doći do svoje nutrine, osjetiti sebe iznutra, a posebno je važno naučiti prepoznavati kako se doista osjećamo, što mislimo i kako to proživljavamo, što želimo i što nas ispunjava iznutra. „Velika je razlika između pukog imitiranja pokreta u plesu, dakle koreografije, i pokreta u kojem je plesač prisutan u svom tijelu i pritom je povezan sa svojim unutarnjim stanjima.

To je posebno izraženo kod djece koja, kada nauče pomoću plesa prepoznavati svoje osjećaje, puno lakše razvijaju dobar, prijateljski odnos prema sebi, pun ljubavi i samopoštovanja. Za razliku od njih, oni koji inzistiraju na tehnički ispravnim pokretima neke koreografije, a zanemaruju svoje unutarnje stanje, ne dolaze u dublji dodir sa svojim unutarnjim svijetom“, ističe Ivana Mavrin i objašnjava kako osobe koje su u djetinjstvu imale iskustvo povezanosti sa svojim unutarnjim stanjima i naučile ih izražavati, u odrasloj se dobi puno lakše nose sa svim životnim izazovima i stresom. Zadržavaju bliskost sa samima sobom i zato žive ispunjenije i sretnije, vodeći računa o onome što žele od sebe i od osoba u svojoj okolini.

U suvremeno doba odraslim osobama puno se teže prepustiti autentičnom, slobodnom i nesputanom pokretu koji je potreban u plesnoj terapiji. Naime, svi smo pod vrlo velikim utjecajem društvenih normi, puni smo zabrana i zadrške u izražavanju emocija koje društvo karakterizira pretjeranima, poput velike tuge, eksplozivnog bijesa i sveobuhvatnog straha. No skriveni od očiju društva, u intimi svoga doma možemo se prepustiti divljem, strastvenom plesu ili pak nježnoj, tužnoj glazbi i vidjeti gdje nas ti plesni putovi mogu odvesti – možda u neki ljepši, topliji i bliskiji svijet.

Prethodna stranica