Uloge

Od kraja devetnaestog stoljeća položaj žena u društvu znatno se promijenio. Feministički je pokret izdignuo žene iako se ne­­­­ravnopravnost žena u odnosu na muš­karce i dalje očituje na raznim druš­tvenim razinama, kao što je niža pro­sječna plaća za isti posao ili manja za­stupljenost u političkim strukturama.

Osnaživanje žena na društvenom nivou omogućilo je razvijanje ambicije kod žena i preuzimanje poslova koji su prije bili rezervirani za muškarce. No, nije im olakšalo ulogu majke, a uz to, društvo nije poticalo muškarce da preuzmu ono što se tradicionalno smatralo tzv. ženskim poslovima. Tako ćemo na reklamama za banke vidjeti, recimo, uspješne menadžerice, ali nigdje nećemo vidjeti kako se veliča slika muškarca koji pegla, kuha ili čisti kupaonicu.

Petar Pan

Mnoge žene danas rade sve – odgajaju djecu, vode kućanstvo, a sve to uz redovan posao na kojemu moraju biti jake i uspješne jer je to ono što diktiraju vrijednosti kapitalizma. I kod žena i kod muškaraca se veliča snaga nauštrb mekoće i osjećajnosti koji su presudni za dobar osjećaj i stvaranje bliskosti.

Promjenama u društvu mijenjaju se i uzorci obiteljskih i partnerskih odnosa. Jedan od zanimljivih uzoraka bliskosti koji je iznjedrilo suvremeno društvo je: snažna žena i muškarac koji teži ostati vječni dječak. Ovaj je uzorak nastao jer snažna žena muškarca podsjeća na dominantnu majku koja će se pobrinuti za njegove potrebe. Mada ova konstelacija nikome u cijelosti ne odgovara, ipak nekom „dijelu“ muškarca i nekom „dijelu“ žene odgovara i zato se održava sve dotle dok i muškarac i žena ne izađu iz svojih uloga.

Bolja majka

Carl Gustav Jung jezgrovito je izrazio uloge u koje nas vuče podsvijest samo jednom rečenicom: „Sve dok ne osvijestite podsvjesno, ono će vam upravljati životom i vi ćete to nazivati sudbinom.“ Nažalost, mnogi do kraja života ostanu u ulogama koje su usvojili u obitelji, s osjećajem da nisu mogli drugačije, da im je takva „sudbina“. Mnoge žene ostanu snažne i opterećene, a mnogi muškarci umrtvljeni svojom dječjom ulogom koja odaje dojam sigurnosti, a zapravo je samo zamka koja ih vodi u stag­naciju i osjećaj nekompetentnosti.

No, kao što smo već spomenuli, nekom „dijelu“ muškarca to odgovara, i to onom dječjem dijelu koji se zbog majčine dominantnosti ili kritičnosti nije uspio razviti u sposobnog mladića, a zatim i u muškarca koji svojom unutarnjom snagom barata slobodno. Taj njegov dječji dio zaliječen je „boljom majkom“, odnosno, partnericom u koju se, vjerojatno, i zaljubio upravo zato što je tako snažna.

S druge strane, žena koja „vuče sve“ – brine se o osobnom razvoju, o tome da partnerski odnos bude u redu, da se egzistencijalni problemi na vrijeme rješavaju. To je tip žene koji danas vrlo često susrećemo. Na početku veze takvoj ženi također odgovara muškarac-dječak, jer on voli njenu snažnu stranu i tako joj daje potvrdu njene snage. Osim toga, to joj odgovara jer se uz njega osjeća emotivno sigurnom (neće biti povrijeđena njegovom potrebom za dominacijom), a uza sve to se na početku veze u njoj bude nježni majčinski osjećaji koje rado naziva bezuvjetnom ljubavlju.

PageBreak

par ljubav
Marko Grubišić par ljubav
Iznevjerena očekivanja

No, s vremenom se žena počne osjećati iznevjerenom, a nerijetko i iskorištenom jer muškarac ne vidi da joj treba pomoć, kako želi da podijele egzistencijalne brige ili kućanske poslove.

Ni muškarcu u cijeloj toj priči nije dobro jer se ne razvija, ali kako je njegova uloga ipak povoljnija (ne iziskuje direktan napor), onda se lako može uljuljkati i ostati u prividnoj sigurnosti sve dok žena ne pokaže zube i ne izađe iz svoje uloge vječno uvažavajuće majke.

Otvoreno o osjećajima

Da bi to mogla, žena se ponajprije mora usuditi riskirati sliku o sebi koju je izgradila, kako pred samom sobom, tako i pred svojim partnerom. U toj slici ona je dobra, snažna i uvijek spremna pomoći. Muškarac se veže upravo za tu sliku i sve dok je žena nije spremna riskirati, do promjene neće doći. Promjenu u part­nerskom odnosu uvijek inicira onaj koji je više frustriran, a u ovom slučaju to je žena.

Iz ovog obrasca nije moguće izaći bez konflikta, i to ne jednog, nego niza konflikata u kojima žena direktno i jasno izgovara ono što je povređuje i ljuti. Njeno izražavanje osjećaja i prestanak djelovanja u skladu sa starom ulogom (snažna, dobra pomagačica) razočarat će muškarca, a to razočaranje je upravo ono što mu treba da bi izašao iz svoje dječje uloge.

Treba uzeti u obzir da se izlazak iz dječje uloge neće dogoditi kod svih. Neki muškarci neće biti spremni vidjeti „lošu“ sliku sebe u kojoj su inert­ni, nezreli ili egoistični, ali će se zato vrlo lako vezati uz „lošu“ sliku žene u kojoj ona vječno prigovara, kritizira i žali se.

Nepostojeća sigurnost

Kod nekih će parova izlazak iz ovog obrasca značiti prekid veze, a kod nekih će biti drugačije – muškarac će na svojoj koži osjetiti koliko je nestvarna sigurnost u koju se uljuljkao i počet će se oslanjati na sebe i svoje snage.

Nekim je muškarcima uloga vječnog dječaka ili Petra Pana, nažalost, suviše slatka da bi joj odoljeli pa mijenjaju partnericu čim osjete da ih ona želi „preodgojiti“ ili da ih suočava s frustracijama s kojima se mogu nositi jedino ako preuzmu odgovornosti odrasle osobe. No, čak iako izlazak iz naučenih uloga vodi prema prekidu, to je rizik koji se isplati jer se nakon dugogodišnjeg ostajanja u ovim ulogama žena počne osjećati potrošenom i iskorištenom, a muškarac, zbog inercije i nerazvijanja svojih kompetencija, tone u osjećaj manje vrijednosti.

Ostajanje u naučenim ulogama predstavlja siguran gubitak, ali ne izvanjski – gubitak odnosa, nego unutarnji – gubitak onog dijela sebe koji je suprotan naučenoj ulozi i koji se teži izraziti. Kod snažne žene taj zatomljeni dio je nježna, meka osobnost koja se može pokazati jedino onda kad se žena može osloniti na nekoga i osjećati se bezbrižno. Kod muškarca-dječaka taj dio je samo­uvjeren, kompetentan muškarac koji će rado biti oslonac i vodi život u pravcu koji mu se sviđa i koji ga čini živim.

Varijacije na temu

Uloge „snažna žena i muškarac-dječak“ imaju puno različitih varijacija. Muškarac nije uvijek inertan, on može biti i pun inicijative i odavati dojam čvrste, samouvjerene osobe, ali istovremeno biti izgubljen u svojim nerealističnim idejama zato što je u obitelji bio suviše zaštićen, jer mu se, dok je bio dijete, previše pomagalo umjesto da je bio pušten da se trudi, griješi i razvija svoju snalažljivost. Muškarac s takvom obiteljskom pričom će i u odrasloj dobi imati osjećaj da se može „igrati“, kako ima prostora da pokuša razne varijante, a ako ne uspije – netko će mu uvijek pomoći.

Snažna žena, pak, često dolazi iz sasvim drugačijih obiteljskih okolnosti i savršeno se uklapa u ulogu one koja će pomoći. Žena koja nije imala pomoć i podršku u obitelji, a ipak se izborila i razvila u snažnu osobu, najčešće u sebi ima jaku potrebu za dokazivanjem i sklona je zaštitnički se odnositi prema drugima upravo zato što je i sama u obitelji bila nezaštićena pa ranjivost nije naučila prepoznavati u sebi, nego je na nju osjetljiva kad je naslućuje u drugima.

Postoje i druge varijacije, na primjer: muškarac koji je u obitelji stalno bio sputavan i u sjeni autoritativnog oca, kad odraste teži dokazati svoju sposobnost, ali sebe istovremeno nesvjesno sabotira i tako potvrđuje unaprijed utvrđeno uvjerenje da nije sposoban, ili pak snažna žena koja je u obitelji naučila da vrijedi jedino kad je snažna i kad neprestano radi, a njene slabosti su tretirane kao sramotne i zbog njih su je odbacivali.

PageBreak

par
Marko Grubišić par
Odnos u ravnopravnosti

Kakve god bile varijacije uloga „snažna žena i muškarac-dječak“, na ženi je da otkrije i upozna sebe u svojoj slabosti i ranjivosti, a na muškarcu je da razvije snagu i samostalnost. To nije jednostavan proces i lako se uplesti u zamku u kojoj se od partnera traži ono što on ili ona ne može dati. Snažnoj je ženi potrebno da muškarac primijeti kako joj je teško i da joj pomogne, ali kako je on predugo u svojoj ulozi u kojoj je orijentiran na to da je on taj kojemu se pomaže – ona to od njega neće dobiti.

Muškarcu-dječaku potrebno je da žena vjeruje u njega, da u njemu vidi snažnog, kompetentnog muškarca koji će svašta postići, ali žena mu to ne može dati jer njegovo ponašanje i rezultati koje (ne) postiže nisu u skladu s tom slikom.

I u jednom i u drugom slučaju postoji potreba da drugi vidi ono što oni sami kod sebe tek trebaju otkriti. No, samo onda kad žena upozna slabu i ranjivu sebe (radi sebe, radi svog boljeg, senzibilnijeg osjećaja života) i kad muškarac upozna snažnog sebe (radi sebe, radi svog boljeg, stabilnijeg osjećaja života), moći će se upoznavati izvan svojih uloga i nastaviti graditi svoj odnos u ravnopravnosti.

par
Marko Grubišić par
Izgubljena nježnost

Općenito gledano, možemo reći da su suvremene žene sustigle muškarce te dokazale i sebi i drugima da po intelektualnim i poslovnim sposobnostima mogu parirati muškarcima, ali muškarci nisu pokazali da su u stanju odustati od svoje naučene uloge u kojoj im se povlađuje, iako više ne nose teret hranitelja obitelji.

Trenutačno su društveni trendovi takvi da žene postaju grublje, kompetitivnije pa partnerski i obiteljski odnosi pate zbog nedostatka mekoće i nježnosti koje čine dom.

U nekim obiteljima ili vezama partneri uspiju osvijestiti svoje nezadovoljstvo i shvate kako je izgradnja ugodnog emotivnog ozračja nešto esencijalno i da se neće stvoriti samo od sebe, nego se trebaju zajedno orijentirati na to da ga stvore. Neke obitelji pronađu načina da idu u tom pravcu iako im društveno ozračje ne ide u prilog.

Kad žena i muškarac rade i još k tome imaju malu djecu, jedva se stignu dogovoriti oko svakodnevnih obaveza i ostaje im vrlo malo vremena u kojem se mogu posvetiti razgovoru o njima i njihovom odnosu, tako da je balast neizraženih osjećaja u većini obitelji nešto što se stalno povlači i dodatno otežava funkcioniranje. Jedini lijek u ovim situacijama je što više zajedničkih, obiteljskih aktivnosti i njegovanje otvorene, iskrene komunikacije kad god je to moguće.

Jedno, a opet ne isto

Žene i muškarci se u osnovi razlikuju – različita im je fiziologija mozga, hormonalno funkcioniranje, a i odgojne mjere u djetinjstvu su za većinu muškaraca i žena bile različite. Te različitosti ostaju, samo je pitanje u kojoj ćemo se mjeri na njih orijentirati kao na crtu razdvajanja, a koliko smo spremni uvažavati razlike među nama i međusobno se, u svim tim različitostima, povezivati i ­nadopunjavati.

Stalno isticanje razlika između muškaraca i žena vodi samo odvajanju i izgradnji stereotipa. Osim što su različiti, muškarci i žene su također i vrlo slični samim time što su ljudi – spajaju ih osjećaji, razmjena mišljenja, komunikacija tijelom. Imamo puno više sličnosti nego razlika. Dubljim razumijevanjem svojih i partnerovih emotivnih potreba i motiva koji stoje iza različitih odluka i ponašanja možemo se upoznavati kao ljudi, a ne samo kao muškarci i žene. Samim time, partnerstvo i bliskost postaju put za upoznavanje cjelovite ljudske prirode.