„Početkom rata, kao 19-godišnjaci, otišli smo iz Rijeke u Nizozemsku. Nije to bila potraga za boljom egzistencijom i zaradom, nego smo se tamo, slučajnim odabirom, maknuli dok ratno ludilo ne prestane. Nismo mislili da će trajati toliko dugo, ali potrajalo je toliko da smo naučili jezik, sredili sve birokratske dozvole za boravak, dobili dvoje djece, kupili stan...
No, kad je umrla moja majka, ponovni susret s našim morem, planinama,izvorom i dragim ljudima donio mi je eksploziju emocija i osjećaja koje sam razumjela kao konačnu pripadnost nekoj većoj cjelini. Kao kad se ponovo spajaju izlivene kapi vode. I premda nikad nisam živjela u Janjoj Gori, osim tijekom praznika kod bake, taj se osjećaj dogodio upravo na tom tlu“, priča 43-godišnja Danijela Pešut.
Vrativši se u Nizozemsku, Danijela i suprug ubrzo su shvatili da ne žele do kraja života ići na, vjerojatno, isti posao, baviti se keramikom samo kao hobijem i da im jedino uzbuđenje bude gledati djecu kako odrastaju. Odlučili su se na povratak. Prvo su se nastanili u Lovranu, a onda ih je njihova ljubav prema keramici odvela do vikendice u Janjoj Gori.
„Zainteresirali smo se za tečaj u Belgiji o izradi peći na drva za keramiku, ali kako nismo bili u mogućnosti otići tamo, zamolili smo voditelja radionice da nam pošalje nacrte peći kako bismo je pokušali sami izraditi. Nakon nekoliko izmijenjenih mailova dogovorili smo se da se ista radionica održi i kod nas, u Hrvatskoj. Kao idealan prostor za to događanje pokazala se Janja Gora s 'raščupanom' vikendicom koju je gradio moj otac. Svjesni tog koraka u potpuno drugačijem smjeru, snažno smo osjećali da je to – to. Započeli smo gradnju, obnovu, dogradnju, dovođenje struje, vode, opremanje alatima i materijalima.
Prijatelji i rođaci maksimalno su nam pomagali i u nekoliko kaotičnih i radno intenzivnih mjeseci sve je bilo spremno da se u Janjoj Gori održi prva međunarodna kolonija keramičara. Kako je sve bilo medijski popraćeno, interes ljudi za radionice bio je velik. Shvatili smo da su se otvorila neka druga vrata od onih planiranih i mi smo s troje djece odlučili prihvatiti taj poziv i preseliti se na selo“, pripovijeda Danijela.
Tada su krenuli pravi izazovi i pustolovine. Kako su djeca bila vrlo mala, za njih je selidba bila velika avantura, međutim, za Danijelu i Branka, naviknute na komunikaciju sa svijetom, prvi nedostatak bio je nepostojanje internetske veze, pa čak i priključka za fiksni telefon.
„Branko je baš u to vrijeme izrađivao i održavao prijateljima web stranice i mislim da je bio jedini web master bez pristupa internetu. Nakon što bi sve složio na računalu, otišao bi u najbliži internet-café, 39 km udaljen od naše kuće, i dovršio posao. To odvikavanje od svakodnevnog checkiranja svega što je online trajalo je oko godinu dana. Ni danas nemamo fiksni telefon, a internet je samo na mobilnom uređaju. Signala nekad ima, a nekad nema, ponekad je internet brz, a ponekad jednostavno moramo presložiti poslove pa dok čekamo da se pojavi signal, pokosimo travu ili obavimo nešto drugo. U svakom slučaju, to je kontinuirana vježba strpljenja!“
Osim izrade keramike i održavanja radionica potrage, proučavanja i eksperimentiranja s glinom, Danijela i Branko imaju organski vrt u kojem uzgajaju povrće za vlastite potrebe, a odnedavno imaju i četiri ovce koje, uz obilje livada i pašnjaka, najviše vole mladi luk iz njihova vrta. Iako postoje pokretne trgovine, hrana iz vlastita vrta često je nužnost jer je njihovo selo odaljeno 8 km od Plaškog, a jedina prometna veza do najbliže trgovine je školski autobus koji ujutro vozi djecu u školu i popodne ih vraća, ali ne vozi vikendom i praznicima.
Tim se autobusom svakog dana vozi njihova najmlađa kći Sena, koja pohađa 4. razred OŠ Plaški, a Tara i Igor žive u riječkom učeničkom domu kako bi mogli ići u srednje škole u gradu. „Teško je to što kao mali, sa 14 godina, napuste kuću i onaj najizazovniji dio odrastanja provode sami. Na sreću, brat i sestra imaju jedno drugo, i to u njima stalno održava vezu s nama i domom. No, iako je to nagao i ne baš uvijek lagan način odrastanja, čini od njih samosvjesne osobe spremne za suočavanje sa životnim teškoćama“, smatra Danijela.
Iako su ovi zaljubljenici u umjetnost stvorili sebi posao ondje gdje su se željeli nastaniti, na selu, to je ujedno jedna od najvećih mana. Naime, za razliku od zapadnih zemalja koje su godinama ulagale u infrastrukturu i razvoj sela, u Hrvatskoj je mladima teško istinski se integrirati u seosku zajednicu, ponajprije zbog nedostatka poslova, ali i liječničke skrbi i obrazovnih ustanova. Zbog toga se mladi ljudi često nastanjuju u selima koja okružuju urbane sredine kako bi mogli zadržati posao u gradu.
.png)
.png)
