Privlači me, odbija me: Kako pomiriti suprotne osjećaje i pronaći ravnotežu

U tradiciji joge snažna stanja želje, kao i stanja odbojnosti prema nečemu smatraju se velikim preprekama na putu prema unutarnjem miru, sreći i slobodi. Ta stanja nisu samo prepreke prema sreći nego su i uzročnici nezadovoljstva, nemira, tjeskobe i boli. Drevni su mudraci pomno istraživali um, srce i uzroke patnje te potom precizno opisali i objasnili sve što su otkrili.

Raga – pojednostavljeno se može protumačiti kao želja, ili vezanost, privrženost, prianjanje. To je emotivna reakcija koja proizlazi iz prethodnih iskustava užitka, zadovoljstva i sreće. Nesvjesno tražimo svaku priliku kako bismo iskustvo užitka i sreće uvijek iznova doživljavali. Na taj smo način vezani prošlošću, prošlim zadovoljstvom koje ne možemo pustiti uglavnom zato što nismo ni svjesni što nam se događa.

Vezani smo na nesvjesnoj i nagonskoj razini. Iskustvo, predmet ili osoba koji su izvorno stvorili taj predivan, ugodan, a tako kratkotrajan osjećaj sreće, postaju simbol ili nadomjestak za sam užitak. Vežemo se. Snaga emotivne reakcije može varirati, a što je jača, to ćemo jače biti vezani. Koliko se samo malih i velikih želja vrtloži u našem biću - od čokolade, poljupca, cipela, preko diplome, posla, novca, do nematerijalnih želja poput želje za sretnim brakom, savršenom ljubavi, ugledom, slavom ili slobodom!

Kada do određene mjere možemo kontrolirati želju, ona postaje snažan motivator, pokreće nas na djelovanje, na pronalaženje načina kako je ostvariti. U tome nema ništa loše. Ako je želja takve prirode da je ne možemo lako ostvariti, poput neuzvraćene ljubavi, neumjerenih ili nerealnih očekivanja – bilo na materijalnoj, intelektualnoj ili duhovnoj razni – tada postajemo duboko nesretni.

Želju koju smo ostvarili više ne želimo

Kad, pak, ispunimo svoju želju, možda u trenutku ushita sami sebi obećamo da nam ništa više ne treba, jer imamo sve što nam treba za sreću. I premda smo dobili ono što smo željeli, nakon nekog vremena ponovo osjećamo da nam nešto nedostaje. Nema onog savršenog osjećaja trajne sreće za kojim čeznemo. Osjećamo da ono što imamo, želju koju smo ostvarili, više ne želimo. Razočarani smo, nesretni, patimo. Počinjemo željeti neke nove stvari ili ostajemo, unatoč odbojnosti, jako vezani nekim dubokim sjećanjem na sretnu emociju koju sada bezuspješno tražimo.

Svaka prekomjerna želja koja upravlja našim ponašanjem stvara ovisnost, pohlepu ili požudu. Te snažne emotivne reakcije zamagljuju nam jasan pogled na život. Zasjenjuju našu sposobnost prosuđivanja i, što je još važnije, određuju naše buduće reakcije. Vidimo jednu stranu medalje, fokusirani smo samo na jednu određenu želju, vrstu iskustva, osobu, stvar. Pritom ne vidimo mnoge druge mogućnosti. Prethodna emotivna iskustva počinju određivati naše stavove i očekivanja.

Osobnost i ponašanje na taj su način određeni zbrojem prethodnih iskustava. I dok to ne primjećujemo, stalno živimo ili u prošlosti, kad se ugodno iskustvo dogodilo, ili u budućnosti, smišljajući načine kako da ga ponovimo. U tom ludom vrtuljku koji pokreće želja, naš um juri neprestano iz prošlosti u budućnost i natrag, grčevito vezan uz predodžbe, želje, zavezan, zarobljen, nesretan.

Druga strana medalje je dvesha ili odbojnost. Često je riječ o refleksiji prethodnih iskustava boli i patnje, pa tako dveshu možemo smatrati i emotivnom reakcijom iz prošlosti. Svjesno ili ne, učinit ćemo sve da izbjegnemo ponavljanje određenog iskustva.

Želimo se zaštititi pa vrlo često na neku osobu ili neki doživljaj projiciramo stari obrazac, u novome vidimo staro i smatramo da će nam izazvati jednaku bol. U izbjegavanju situacija koje su nam odbojne, zbog nesvjesnog straha da ćemo doživjeti neugodno ili bolno iskustvo, možemo otići jako daleko, bilo da je riječ o fizičkim, emotivnim ili duhovnim doživljajima.

Izbjegavamo ljude i situacije, bojimo se uzeti ono što bismo željeli, postajemo usamljeni ili ogorčeni. Štitimo se, ali tako ograničavamo svoje razvojne mogućnosti, gubimo spontanost, veselje, hrabrost. Iz pretjerane odbojnosti rađaju se strah i mržnja.  

Želja i odbojnost smjenjuju jedna drugu

Želja, njena privlačna snaga, i odbojnost često smjenjuju jedna drugu. Doživimo lijepo iskustvo. Želimo ga ponoviti. Radimo sve kako bismo ostvarili svoju želju. Želimo biti sretni. Ponekad uspijemo, ponekad i ne. Kad uspijemo, kratko vrijeme smo zadovoljni, ali polako ta sreća počinje blijedjeti. Jača odbojnost, više ne želimo ono što smo prije željeli, nego nešto drugo.

Toliko bi se raznih životnih tema moglo ispričati na ovaj način. Naše veze, brakovi, poslovi, stvari koje kupujemo, sve su one rezultat želja i stvaraju snažnu vezanost. Većina njih prije ili poslije dođu svom kraju i prerastaju u odbojnost. Najčešće ne razumijemo taj proces, stalno se njišemo na klackalici između onoga za čime žudimo i onoga od čega bježimo. Ipak, postoji način da postignemo ravnotežu.

Nevezanost

Prvi korak, kao i obično, je znanje. Mudrost joge podučava nas da trajnu sreću ne možemo naći dokle god se vežemo za ono što je prolazno. A sve je prolazno, materijalne stvari, naši uspjesi, naše ljubavi i naša tijela. Sve se neprestano mijenja, a kad se vežemo za nešto što nije trajno, prije ili poslije, to možemo izgubiti i zbog toga patiti. Stoga nas mnogi važni tekstovi tradicije joge, poput Bhagavadgite ili Yoga sutre, podučavaju da se trajna sreća može postići istražujući sebe, njegujući um, pronalazeći stanje unutarnjeg mira, nevezanosti.

Nevezanost se na sanskrtu kaže vairagya i postoje načini da je vježbamo. Vježbati vairagyu – stav nevezanosti – ne znači biti ravnodušan, emotivno hladan, udaljen ili pasivan. Nevezanost označava sposobnost da pustimo, prepustimo, da se s povjerenjem predamo tokovima života. To znači ostati otvorenog uma, biti tolerantan, prilagođavati se, odbaciti pred­rasude i predodžbe koje ograničavaju pogled na život.

Strpljivi i nježni prema sebi

To znači sposobnost da promislimo o sebi, prepoznamo moguće zamke rage i dveshe – privlačnosti i odbojnosti – i da svjesno odaberemo svoje reakcije. A možemo reagirati tako što ćemo – pustiti! Vairagya skida s našeg srca i uma teret razočaranja i emotivnu bol. Vairagyu vježbamo svaki put kad sklopimo neki kompromis, kad sudjelujemo u humanitarnoj akciji, kad smo suosjećajni, kad pomažemo drugima ne tražeći ništa zauzvrat, kad praštamo. U radu na sebi i vježbanju vairagye pomaže i meditacija, duboko opuštanje, joga nidra.

Prema sebi trebamo biti strpljivi i nježni. Treba često i uvijek iznova vježbati ovu vježbu da bi se osjetio njezin učinak. No, s vremenom, ova jednostavna praksa postaje vrlo učinkovit način da smanjimo nepotrebnu patnju ili da se kroz patnju koju ne možemo promijeniti krećemo suosjećajno i samilosno.

Treba vremena da se naprave promjene, to je proces učenja, kultiviranja misli, jačanja samosvijesti. Malo-pomalo, primijetit ćete kako se oslobađate raznih ovisnosti. U tom procesu podsjetite se da niste sami. Svatko od nas doživljava neku vrstu patnje i bilo bi pogrešno misliti da je vlastita patnja veća, važnija ili jača od tuđe. Nema razloga da jedni druge procjenjujemo ili osuđujemo. Treba imati suosjećanja za svačije probleme i patnje, kao i za svoje.

Raditi na sebi pomoću joge, vježbanja vairagye istovremeno je i vrlo jednostavno i jako složeno. Treba naći vremena za sebe, treba vježbati, učiti. Nije lako pustiti, no nije nemoguće. Nevezanost stvara osjećaj radosti u srcu jer smo se udaljili od straha i žudnje. Istovremeno, naš um prestaje skakati iz prošlosti u budućnost i može se smiriti u sadašnjem trenutku. Taj osjećaj radosti i slobode ohrabrit će naše srce, ojačati intuiciju pa će nas oni povesti kroz život, a ne više žudnja za srećom ili strah od nesreće. Bit ćemo spontani, slobodniji, spremniji na izazove i rizike, a više od svega – smireni i sretni. Hoću-neću klackalica zaustavit će se u savršenoj ravnoteži – slobode.