Tridesetčetverogodišnja Zagrepčanka Ivana Turković, koja je bila u doticaju sa selom jedino kad bi s prijateljicama posjećivala njihove bake i djedove, od početka ove godine za mjesto stanovanja navodi Vukomeričke Gorice, selo udaljeno 25 kilometara od metropole.

„Dečko i ja tražili smo kuću u okolici Zagreba jer smo oboje poslom vezani uz grad. Htjeli smo sebi stvoriti dom, a za cijenu gradske garsonijere, na selu smo dobili kuću od 100 m² i 2600 m² okućnice. Pola kuće je novije zdanje, a druga polovina je tradicionalna turopoljska, drvena kuća u kojoj se nalazi soba i veliki dnevni boravak s pogledom na voćnjak sa starim sortama“, priča Ivana dodajući kako je to upravo ono što su posljednjih nekoliko godina tražili i željeli.

No, kako se prijašnji vlasnici nisu bavili zemljom i poljem, koje je stoga poprilično zapušteno, Ivana se, kao pravo gradsko dijete, još educira o permakulturi i zasad se bavi samo održavanjem postojećih voćaka i sadnjom začinskog bilja, ali za godinu, dvije planira stvoriti samoodrživo domaćinstvo.

Osim uzgoja hrane, još jedna od seoskih čari su životinje od kojih mnoge, htjeli ili ne, postaju „kućni ljubimci“, pa i štetočine.

„Kako puhovi vole stare hrastove kuće pod čije se krovove zavlače i gdje sada snivaju zimski san, još nisam sigurna kako ću se riješiti tih štetočina kad se probude. No, zasad neizmjerno uživam kad ujutro s prozora kupaonice ugledam tri konja kako šeću po susjedovoj livadi“, opisuje Ivana.