Je li pristojnost stvar prošlosti?

Smijem li vas zamoliti...

Kodeks ponašanja

Koje sve elemente obuhvaća pristojnost, do kojih razina komunikacije seže? Mnogo toga nesvjesno iščitavamo iz načina kako osoba komunicira i o njoj na osnovi toga donosimo sud. Ako ostanemo pri navedenom primjeru, Anina rečenica je vrlo jasna i, polazeći od nivoa čiste informacije, nije bilo potrebno ništa dodavati. Rečenica Švicarke obuhvaća pregršt različitih poruka – iskazuje poštovanje prema drugoj osobi, traži dopuštenje, izražava pohvalu za ljubaznost, u sebi sadrži tračak osobnog susreta pogleda i osmijeha, ostavlja dublji trag.

Pristojnost se površno često povezuje s poznavanjem i praćenjem određenog kodeksa ponašanja. U prošlim stoljećima pristojno je ponašanje prije svega bilo oznaka pripadnosti višem društvenom staležu, a djeca su od malih nogu prolazila zahtjevan trening koji je imao cilj naučiti ih da zatome svoju prirodnu spontanost u ime uštogljene etikete. Upravo taj kontekst pridonio je tome da pristojnost dobije prizvuk umjetnog, prijetvornog, neautentičnog.

Ponekad tako i jest, svatko može naučiti pristojno se ponašati radi koristoljublja, s ciljem ostavljanja određenog dojma. Kao što je jednom netko rekao – svaka bitanga se može naučiti ponašati pristojno, ostajući u duši gruba i neotesana, no, s druge strane, teško će se iskonski profinjena i suosjećajna osoba ponašati bilo kako drukčije negoli pristojno.

Potiskivanje sebe

Čaroliju iskonske pristojnosti čini pažljivost, obazrivost, poštovanje i velikodušnost – u odnosu na druge i samog sebe! Pristojnost podrazumijeva sposobnost uzeti o obzir poziciju druge osobe i ponekad biti u stanju staviti njezine potrebe ispred svojih. Upravo ova zadnja rečenica u sebi krije jedan od razloga zašto je društvo krenulo putom kulture nepristojnosti. U nekom je trenutku stavljen prevelik naglasak na potiskivanje sebe i stavljanje drugih na prvo mjesto.

Naročito je tako kod žena jer majčinski poriv, duboko usađen u ženske gene, podrazumijeva da su djeca na prvome mjestu. Definicija pristojnosti izgubila je onaj drugi dio rečenice „…prema sebi!“ i postala etiketa kojom se označavala politika represije i zatočenosti unutar nametnutih okvira. Pristojno ponašanje otkinuto je iz svojih prirodnih korijena i postalo je sinonim za sputanost, otuđenost, neautentičnost, represiju.

Umjetna, prijetvorna pristojnost

Iščupano izvan konteksta, pristojno ponašanje, bonton, lako postaje nešto umjetno, prijetvorno, površinska glazura na neizbrušenoj površini. Prvobitni smisao pristojnog ponašanja izvire iz unutarnjih vrijednosti i stava prema životu te u tom slučaju njegovi korijeni sežu duboko, u samo tkanje osobnosti. Pristojnost koja je odraz unutarnjeg stava razlikuje se od nametnutih i ishitrenih oblika ponašanja. Iskonska pristojnost izvire iz obazrivosti, empatije te zdravog osjećaja za osobne granice i vlastito mjesto u širim sustavima.

Iskonski pristojna osoba bit će (gotovo) uvijek svjesna drugih i njihovih potreba, što su temelji emocionalne i socijalne inteligencije. To nipošto ne treba poistovjetiti s potiskivanjem i odustajanjem od vlastitih poriva i želja, jer da bi bila u ravnoteži, obazrivost „prema van“ mora biti praćena istim stavom „prema unutra“, tj. samom sebi. Kad se uravnoteženo pristojna osoba odluči suprotstaviti drugima i izboriti za vlastite želje, ona će to učiniti odlučno i mirno, bez nastojanja da povrijedi drugog ili umanji njegove potrebe kako bi opravdala svoje.

PageBreak

Strah kao podloga

Kao i uostalom sve u našem ljudskom svijetu, i obazrivost i pristojnost mogu imati negativne posljedice. Cijeli odlomak koji slijedi vjerojatno bi se dao sažeti u jednu jedinu riječ – strah! Nepristojno, neobazrivo ponašanje u svojoj podlozi ima strah da će nam netko nešto oteti, da nećemo imati dovoljno, da se moramo braniti. Teško je biti ljubazan prema drugima ako ih percipiramo kao zloslutne neprijatelje i izvor opasnosti.

Nedavno istraživanje provedeno u Francuskoj pokazalo je da 60 posto ispitanika kao glavni izvor stresa ne navodi ekonomsku krizu ili nezaposlenost, nego ponašanje drugih ljudi! Ljudi su prije svega socijalna bića, što se može vidjeti i u samom mozgu i živčanom sustavu, gdje je priroda ugradila takozvane zrcalne neurone koji nam omogućuju osjetiti druge ljude i na osnovi toga, prirodno i nesvjesno, usklađivati se s njima. Nepristojnost i neljubaznost signaliziraju neprijateljstvo, odbijanje i, kako je otkriveno na Sveučilištu u Kaliforniji, aktiviraju područja u mozgu povezana s doživljajem boli.

U svojoj knjizi The Moral Molecule: The Source of Love and Prosperity (Moralna molekula: Izvor ljubavi i prosperiteta), dr. Paul J. Zak navodi, potkrepljujući svoju premisu rezultatima brojnih istraživanja, da kad je jedna osoba ljubazna prema drugoj, mozak pojačano luči hormon oksitocin koji stvara osjećaj ugode i povjerenja, te povećava vjerojatnost da će osoba odgovoriti također ljubaz­nošću. On u toj činjenici pronalazi dokaz za poznatu izreku da se dobro dobrim vraća, čije inačice možemo pronaći u brojnim kulturama.

Nove generacije djece

Sedamdesete godine 20. stoljeća u zapadnom svijetu bile su obilježene značajnim preokretom – eksplodirala je potreba za osobnom slobodom, rušeći sve klišeje i nametnute oblike. Sve je postalo dopušteno i moguće. Nemilosrdno se obračunavalo s tradicijom gradeći novu (hipi) kulturu na sloganima mira i ljubavi. Bio je to prirodan proces koji slijedi iza dugotrajnog zatomljivanja i potiskivanja, no klatno je napravilo prevelik otklon u drugom smjeru.

Centralno pitanje postaje „Što ja želim, kako je meni?“, a obazrivost i briga za druge gube svoje mjesto na ljestvici vrijednosti i dobivaju prizvuk slabosti i neuspjeha. Izgleda da se taj trend nastavio i do današnjih dana. Brojni stručnjaci u području odgoja i obrazovanja potvrđuju da smo svjedoci novih generacija djece kojima su obazrivost i pristojnost strani pojmovi, koja su sustavno trenirana izboriti se za vlastitu prednost. Sve češći primjeri vršnjačkog zlostavljanja u vrtićima, školama i na društvenim mrežama žalostan su dokaz tog fenomena.

Resurs za cijeli život

Mali Luka odrastao je zaštićen u okvirima svoje obitelji i male zajednice, netaknute užurbanim tempom i napetošću velegradskog života. U vrtiću se odgajateljica zdušno trudila da djecu nauči pristojnom ponašanju, a i sama je bila najbolji model za to. Molim i hvala bile su neizostavne riječi u rečenicama i duboko utisnute u svakodnevnu komunikaciju. Nakon što su se roditelji preselili u Zagreb, Luku su upisali u prvi razred jedne velike škole i već prvog dana suočio se s ponašanjem koje mu je dotad bilo nepoznato.

Djeca su vikala, gurala se, otimala... Iako iznimno pristojan, Luka nipošto nije bio nesigurno dijete, te je pokušao čvrstim, mirnim glasom podučiti svoje buduće kolege da nije lijepo otimati drugima, nego da ono što želimo možemo zamoliti. To je izazvalo gromoglasan smijeh i nevjericu kod većine djece. Kako će priča ići dalje? Hoće li Luka poprimiti ponašanje većine ili ustrajati u onome što je naučio? Kako i koliko će jezgra koju je usvojio utjecati na njegov život i socijalne odnose? Na ta pitanja nema odgovora, pokazat će život, no nedvojbeno je da on u sebi nosi resurs koji mu uvelike može pomoći u životu.

Ako odgajate dijete učeći ga da bude obazrivo i pristojno, raz­vijate kod njega važan resurs koji će moći koristiti ostatak života. Te kvalitete pomoći će mu ostvariti bolje odnose s drugima. Naravno, ni tu ne treba pretjerivati. Pristojno ponašanje ne znači nesposobnost reći „ne“ ili nemogućnost da se zauzme kritičan stav. Pristojnost ne smije značiti da je osoba ljubazna u svim situacijama i da sve guta u sebe. Naprotiv, osoba koja je obazriva prema sebi, kao i prema drugima, bit će svjesna i reagirat će u skladu s onim što je za nju dobro, a što nije, a to vrijedi za djecu i odrasle podjednako.

Najznačajniji faktor koji će odrediti kako će se dijete ponašati jest komunikacija unutar obitelji. Učenje po modelu roditelja najdublje se utiskuje u dječju psihu prije svega zato što ih dijete beskrajno voli i vjeruje im.

Nikakva nametnuta pravila neće pomoći ako dijete ne doživljava ljubazan i obazriv pristup dan za danom, ako ga se ne pita za njegovo mišljenje i uvaži, ako se ne poštuju njegove želje i granice onoliko koliko je to moguće.

Učiti dijete pristojnom ponašanju i poticati ga da jasno izrazi svoje misli i osjećaje trebaju ići ruku pod ruku! Budući da je pristojno ponašanje u velikoj mjeri povezano i s poštovanjem različitosti i tuđih granica, prirodno je da će, sukladno razvojnim fazama koje prolazi, dijete uvijek iznova provjeravati te granice.

Roditelj koji se ljubazno i pristojno ophodi sa svojim djetetom ima pravo isto to očekivati i zauzvrat, što ponekad znači i postaviti jasne granice i ustrajati na tome koje je ponašanje djeteta prihvatljivo, a koje nije. To, naravno, nije lak zadatak za roditelje.

Rastrganima između stotinu obaveza, bit će im često lakše zaurlati (tj. biti model nepristojnog i neljubaz­nog ponašanja) ili pak odustati od svojih zahtjeva i prihvatiti ponašanje koje su prije proglasili nedopustivim (tj. prihvatiti nepristojnost djeteta). Ako se taj scenarij često ponavlja, dijete će steći vrlo nestabilnu i kaotičnu predodžbu o tome koja pravila vrijede u njegovu svijetu.

Tamo gdje je sve po mom...

Važno je jasno i dosljedno razlikovati dijete kao osobu od onoga što radi, naglašava psihijatar i psihoterapeut dr. Zoran Milivojević koji za takav stil odgoja koristi naziv „postpermisivan“. Dr. Milivojević upozorava da ako djeca ne nauče voditi računa o drugima te ako roditelj stalno pokazuje ljubav tako što udovoljava svakoj želji djeteta, dijete će usvojiti formulu: ljubav = udovoljavanje željama.

U tom će slučaju misliti: „Ako me voliš, radit ćeš ono što ja hoću, a ako to ne činiš, znači da me ne voliš.“ Stil života koji iz toga proizlazi lako možemo zamisliti, a u nedostatku mašte dovoljno je pogledati malo oko sebe. U zapadnom svijetu narcizam je postao svakodnevna pojava te se potpuno normalnima smatraju poruke kao što je primjerice, „…tamo gdje je sve po mom“.

Razvojno, ta izjava odgovara petogodišnjem djetetu, a u toj je dobi još prirodno da ono doživljava sebe kao da je centar svijeta. Trebamo se, međutim, zapitati želimo li zadržati svoje dijete na toj razini ili mu želimo pomoći da uistinu odraste u zrelu i odgovornu osobu, sposobnu dati svoj doprinos boljitku šire zajednice.

Suštinska kvaliteta bića

Pristojnost je mnogo više od pukih pravila ponašanja, ona je suštinska kvaliteta bića koja nam može pomoći da značajno podignemo kvalitetu života i odnosa, a seže sve do makrorazine, gdje kultura pristojnosti i obazrivosti znači cijeniti sve oblike života i prirodu.

Kad pristojnost, obazrivost i poštovanje prožmu sve slojeve ljudskog djelovanja, vratit ćemo se na svoje prirodno mjesto unutar prirode, napustiti iluzorno, antropocentrično prijestolje, koje prijeti dovesti nas do uništenja, i sa zahvalnošću primati darove koje nam daje život na ovom planetu. Nije li to svijet koji želimo ostaviti svojoj djeci i budućim naraštajima?