Moji anđeli na Zemlji: Kako sami stvaramo raj u svom životu

Nisu mi bili privlačni

Bez krila, molim!

Moj prvi susret s religijom ostao je tako na razini estetskoga dojma. Bilo je to dovoljno da napućim usne, namrštim čelo i odlučim da mi se anđeli uopće ne sviđaju. Kao ni ostala nebeska ekipa. Od tog dana pa sve donedavno jednako sam pućila usne na crkvene svodove, ali i krilate figurice u staklenim vitrinama poznanika i susjeda. Ni newageovski povratak sada sasvim modernih anđela nije me osvojio. Kad god bih ih vidjela, osjetila bih u nosu onaj ustajali miris crvene knjige.

Istovremeno se, međutim, sve te godine spontano razvijao moj odnos prema nečemu većemu od mene same. Istinski sam vjerovala da postoji sila veća od nas, da nas ona ujedinjuje i podržava, da uistinu postoje unutarnji vodiči. Ali samo bez krila, molim! Ideja pomagača koji mi slijeću na rame i pomažu i štite me, bila mi je otrcana.

Moj križ

A onda, tridesetak godina poslije, pomoć mi je postala uistinu potrebna. Prodala bih se za zamah bijelih krila. Na moju malu obitelj sručila se bolest ružnija od svakog iskustva i patnje koju sam dotad u životu proživjela. I postajala je sve gora. U život mi je donijela strah, paniku, neizvjesnost i golemu usamljenost. Osjećala sam teret odgovornosti od kojeg bih najradije pobjegla jer ga nisam mogla podijeliti. Život kao da se skučio pritišćući me svojim zidovima, a moj je križ, da se izrazim rječnikom male crvene knjige, bio pretežak za nošenje.

Imala sam osjećaj da nema nigdje nikoga, da su svi nestali zabavljeni svojim problemima i da zajedništvo i zajednica ne postoje. Obavljala sam sve sama, nosila se s potpuno nepoznatim situacijama, pokušavala kontrolirati i krpati sve pukotine koje su prijetile da bi se život kakav poznajem mogao raspasti. Dva, tri ljudska stupa podrške, koji su ipak bili oko mene, držali su strop moje vlastite muke da se ne sruši na mene.

No, odjednom mi je sinulo da u toj muci ima niti koje sam sama satkala od vlastitoga straha. Bilo je to kao poruka odozgora da ta muka nije baš sasvim proizvod objektivnih okolnosti. Dijelom je nastala od mojih pogrešnih uvjerenja u to da se moram sakriti od svijeta, da pomoći nema, da sama moram odraslo pronaći put iz teške situacije.

Koprena koju sam prebacila preko vanjskoga svijeta stvorila je sliku da je oko mene pustoš. A zapravo nije bila. Da bi to dokazao, život mi je počeo slati anđele. Ne one iz crvene knjige, nego zemaljske anđele, bez krila. Ljude od krvi i mesa, no nebeske dobrote, brige i suosjećanja. Počela sam ih viđati svakodnevno. Svaki put kad sam mislila da je moja izdržljivost došla do kraja, u pomoć je pristigao netko ili nešto.

Ponekad je podrška bila izravna, u obliku dobrog djela, katkada u obliku energije i emocija, a ponekad u obliku slučajnih susreta s nepoznatim ljudima, čak i slika koje sam iznutra doživljavala kao nebeske poruke. Prevedene na ljudski jezik glasile su: Podrške ima, sve ide prema planu.

Jedina mi je želja pomoći

Anđeli su počeli govoriti. U život mi je poslana žena koju prije nisam poznavala, koja me je svojim stručnim znanjem usmjeravala kroz medicinske pojave i pojmove. Iz samo njoj poznatih razloga, za svoju pomoć nikad nije htjela primiti novac. Neprestano je, poput pravog anđela, govorila da joj je jedina želja pomoći.

Još više od njezinih savjeta pomogla mi je njezina dobrota, mekoća i potpuno odsustvo prosuđivanja situacije u kojoj sam se našla. Kao da sam kroz nju primila jasnu poruku: Sve je ovo ljudski, može se izdržati i iz toga učiti i rasti. A potom će se teškoća razriješiti… Potpuno sam joj vjerovala. Bila je jedan od najvećih oslonaca koji je pristigao u moj život – samo tako, bez zasluge.

Unutarnja krila

Taman dok sam razmišljala kako su neki prijatelji nestali i kako neću izdržati teret, jedna mi je žena, s kojom me je ranije vezao samo posao, omogućila predah. Poput kakve dobre i nježne majke rekla je: „Hajde, otputuj, budi malo sama, ja ću se nekoliko dana brinuti za sve. Sve će biti u redu.“

I njoj sam vjerovala iako me njezina gesta ostavila bez riječi. Zašto je i iz koje snage odlučila brinuti se o nekome koga uopće ne poznaje, ni danas ne znam. No raširila je svoja unutarnja krila i njima stvorila sjenu za odmor. S njom sam izmijenila puno ljepote i shvatila da ljepote ima, i u meni i u svijetu, čak i u trenucima najružnijeg mraka.

PageBreak

Povjerenje

Potom je krila raširio anđeo ratnik. Žena malih dimenzija, ali velike snage – moja bliska prijateljica, kao da je samo čekala moj poziv da preokrene ne uvijek učinkovite hrvatske institucije kako bi mi pomogla. To je osoba koja ne prihvaća „ne“ kao odgovor i ne posustaje dok joj se vrata ne otvore. Na moj poziv učinila je nezamislivo, privoljela mnoge ljude da naprave ono što inače ne bi.

Nikad među nama dvjema nije prštalo previše emocija, uvijek smo imale svoje razlike, a katkada i zadrške. No ove se godine u nju spustila jedna božanska kvaliteta – naučila je slušati, makar samo i jecaje. Nije imala rješenje za tugu, još manje za patnju i neizvjesnost, no neprestano je izgovarala jednu rečenicu za koju sam osjetila da duboko dolazi iz srca: „Ja stvarno vjerujem da će na kraju sve dobro završiti.“ I njoj sam vjerovala.

No sve to ne bih preživjela bez anđela zaštitnika – moje sestre. Obiteljska ljubav i podrška nije uvijek bezuvjetna, no njezina je dolazila i onda kad je sve ostalo bilo iscrpljeno i beznadno. Nemam dovoljno papira da bih pobrojila sve njezine dobrote, ni riječi da izrazim zahvalnost što sam rođena nakon nje i da bih bila s njom, no njezine kvalitete mira i širokog razumijevanja, nezamjeranja i praštanja nisu zemaljske. One su ovamo sletjele s njezinom dušom.

U mojem zemaljskom koru su i anđeo „ispovjednik“ koji je toplinom obasuo i moje najmračnije ideje i pomisli, anđeo mudrosti koji me je vodio smislom kroz besmisao, anđeo neprijatelj koji je postao pomoćnik i prijatelj... Preduga bi bila oda mojim zemaljskim anđelima da ih krenem prebrojavati. No zbog njih me obavila snaga kakvu dosad nisam poznavala.

Glasnici Života

Ipak, pitala sam se, kako ih prije nisam vidjela, kako nisam osjećala toliku podršku, gdje su se skrivali ti glasnici velikoga Života. Ključ je bio u mojem srcu. Zaleđeno od straha, bilo je potpuno zatvoreno. A bez njega i najveća dobrota na mom pragu bi me ostavila hladnom. Bez otvorenog srca nema ni otvorenih očiju da anđele vide, ni otvorenih ruku da prime i prihvate pomoć. Dok sam se štitila od najgorega, zapravo sam se štitila i od najboljega. Zamjerala sam ljudima što ih nema, a zapravo sam čvrsto zatvorila vrata da ne uđu. Nisam se mogla otvoriti pomoći i podršci jer me otvorenost činila jako ranjivom i bolnom.

Otvaranje je uvijek rizik da ono za čim žudimo možda neće doći, da ćemo osjetiti bol. No zatvorenost je garancija da ništa neće doći, a bol pritom neće nestati – imat će samo prigušenu snagu. Nisam se ja otvorila svojom vlastitom mudrošću. Život je samo dovoljno glasno kucao. Slao mi je situacije i prilike zbog kojih sam znala da nisam sama iako mi se činilo da jesam. Te su me situacije omekšavale sve do trenutka kad je moj štit postao propustan.

Imamo dvije opcije

Ponekad bi poruka stigla kroz jarkožuto opalo lišće koje mi je prekrilo cijeli automobil i izmamilo mi osmjeh u trenutku kad sam mislila da ću svisnuti od tuge, ponekad kroz dobrotu i razgovor s potpunim strancem koji mi je ispričao svoju životnu priču u kojoj je sve ispalo dobro. Ponekad kroz vidljive zrake sunca koje se probijaju kroz oblak, a ponekad pomoću vjetra od kojega je drveće ispred mog prozora izgledalo kao da uistinu pleše. Sve ove situacije budile su u meni osjećaj neke nevidljive prisutnosti koja me je držala da ne padnem.

Kad nam anđeli na Zemlji ponude pomoć, imamo dvije opcije – reći „da“ i riskirati da iz naše ličnosti nahrupi osjećaj dužnosti, nevrijednosti, straha, nesposobnosti zbog onoga što ćemo primiti, ili reći „ne“ ili „ne sad“ pa zaustaviti manifestaciju života te ostati „na sigurnom“. No to „sigurno“ zapravo je mračna rupa. Za mene je reći „da“ značilo odustati, barem na trenutak, od kontrole i zamisli kako bi se život trebao odvijati. To je izrazito neugodan osjećaj. Mogla bih ga opisati kao stajanje na vjetrometini dok se iz daljine približava oluja.

Traženje pomoći

Kad se otvorimo, nikad ne znamo što će uistinu doći. Možda i ono što nam se ne sviđa, a možda i ono što nam se sviđa, ali će to isto potom nestati – nema garancije. No s druge strane, ne otvoriti oči za činjenicu da pomoć postoji značilo bi ostanak u strahu, ljutnji, frustraciji i zamjeranju.

Pomoć katkada treba i zatražiti, a to može biti izrazito teško. Zahtijeva povjerenje u vlastitu vrijednost da pomoć zaslužujemo i poniznost da je možemo primiti. Traženje pomoći za mene je uistinu bilo iskustvo povezivanja s cjelinom. Tad padaju sve maske i s drugima se susrećemo u dobroti, onoj koju, vjerujem, svi nosimo u srcima.

Dublji smisao

Moje iskustvo s anđelima ne znači da je muka u mom životu nestala. No danas znam da kad sam u tami, negdje blizu postoji i svjetlo. Iz mog života nisu nestale negativnosti, moje vlastite i one koje nastaju iz situacija. No danas znam da, otvorim li srce, mogu od života dobiti i njegov drugi pol. Moj strah nije prošlost, muči me još mnoštvo neizvjesnosti, ali zahvaljujući mojim anđelima, uz bok strahu u mom životu sada pleše hrabrost.

Ne znam kad sam točno život počela doživljavati kao poligon na kojemu naša duša uči različita iskustva, no vjerujem i danas u to da, kako god teške stvari proživljavali, one za nas osobno na dubljoj razini imaju smisla. Taj smisao tražim uz pomoć drugih ljudi. Moji niski letači pomažu mi da učim. I možda me upravo oni u ovome životu uče zahvalnosti.