Mabel Katz: Maknite se sebi s puta kako bi Bog mogao napraviti ono što je najbolje za vas

Mama i tata

Početak bračnog života

Udala sam se vrlo mlada i bez iskustva, sa 20 godina, za argentinskog liječnika, Židova koji je smatrao da se sreća nalazi u materijalnim stvarima i da je uvijek potrebno štedjeti i boriti se za budućnost. Odlučila sam da je njegov stil života pravi pa sam počela živjeti u borbi – moj brak je bio neprestana borba i utrka za što većom svotom ušteđenog novca, većom kućom, novijim automobilom...

Mislila sam da je to život, posjedovanje materijalnih stvari i fakultetskih diploma (imam dvije diplome i radila sam kao računovotkinja) te traženje sreće u svim drugim stvarima osim u sebi. Stalno sam bila ljuta i nezadovoljna dok jednoga dana svu svoju ljutnju i frustraciju nisam usmjerila na svog najstarijeg sina Johnatana. Nakon što se i on na jednak način ponio prema meni, s puno ljutnje i gorčine, jer je to ono što je naučio od mene, shvatila sam da sam ja primjer svome sinu i da mora postojati ljepši način.

Može li samo zamišljanje stvari biti tako moćno?

Tada sam odlučila početi svoju potragu za promjenom. On me doslovce probudio.
Već tada smo živjeli u Los Angelesu, gdje smo emigrirali odmah nakon rođenja prvog djeteta, kada sam imala 27 godina. Krenula sam na jogu, gdje nas je učitelj podučavao vizualizaciji.

Prvi sam put u životu nešto vizualizirala i to se očitovalo još istog dana! Bila sam iznenađena: „Može li takvo što biti toliko moćno, samo zamišljanje stvari?“ Krenula sam i na seminar obuzdavanja ljutnje, željela sam znati zašto sam stalno ljuta i otkud ta ljutnja izvire. Posjećivala sam i psihijatre.

Sve je to donijelo velike promjene, odjednom sam sagledala život na drugačiji način i opažala sam stvari oko sebe drugačijim očima. Ali sam, također, primijetila da je, na svim seminarima i tečajevima koje sam pohodila, uvijek prisutna drama: slušanje priča o nečijoj životnoj borbi, o tome što je nekome majka napravila ili što otac nije napravio… Razmišljala sam kako mora postojati jednostavniji i brži način. Pronašla sam ga u tehnici Ho’oponopono.

Rekao mi je: Do ručka ćeš biti dobro

Znam da postoje brojni drugi načini i putovi, ali nijedan nije lagan kao ovaj. Za Ho’oponopono sam čula na radionici „ponovnog rođenja“. Odmah sam se zainteresirala i otputovala u Omahu na tečaj. Ondje sam upoznala psihologa Ihaleakalá Hew Lena koji je podučavao to drevno havajsko učenje na način prilagođen modernom društvu.

Na radionicama sam odmah primijetila, iako nisam jako senzibilna osoba, da mi se nešto događa. Sjećam se da sam se vratila drugog dana i rekla Ihaleakalu da ne znam što mi se događa. Rekao mi je da ću se do podneva osjećati dobro. Tako je i bilo, kad je došlo vrijeme ručka, ja sam već bila dobro, tj. bila sam ponovo „normalna“. Ali, znala sam da se nešto dogodilo, kao da su se u meni čistili i brisali neki programi, neke navike.

I dalje sam radila kao računovotkinja, nisam bila izgubila taj dio sebe, ali sam počela organizirati različita događanja. Shvatila sam da imam talent potaknuti u ljudima entuzijazam. Pozvala sam Ihaleakalá u Los Angeles i tu počinje moja priča o Ho’oponoponu.

Došao je u siječnju 1998. i od tada je navraćao 2-3 puta godišnje, sve dok se nije doselio u Kaliforniju. Živeći, radeći i putujući s njim 12 godina, sve sam se više otvarala. Pronašla sam unutarnji mir jer sam uz njega naučila da zapravo ja biram svoje emocije i ako mi se neka ne sviđa, mogu je promijeniti. Prvi put u životu osjećala sam se slobodnom jer sam shvatila da sam ja 100 posto odgovorna za svoje osjećaje i život.

Suprugov prigovor

Na poslu, dok sam još radila, jedan od partnera me je upitao prolazim li kroz krizu srednjih godina, jer sam tada bila u 40-ima. Pogledala sam ga i rekla: „Ako je ovo kriza srednjih godina, onda je volim jer sam napokon bez razloga sretna.“

Suprug mi je u to vrijeme prigovarao da je duhovnost postala broj jedan u mom životu, a da on ne želi biti na drugom mjestu. Htio je spasiti brak pa je krenuo na intenzivni seminar rada na sebi koji je trajao od ranog jutra sve do ponoći. Tako me je jednom nazvao usred noći želeći mi ispričati što je saznao i naučio, no bilo je to sve ono što sam ja već odavna znala.

On se brinuo o djeci, ja sam nastavila svoj put

Jedino što sam u tom trenutku pomislila bilo je: „Ovaj čovjek nikada ne sluša ono što mu pričam“. Sve što mi je govorio, meni nije bilo iznenađujuće kao njemu. Za vrijeme tog razgovora shvatila sam da više nemam vremena za gubljenje, rekla sam mu da radi ono što misli da mora učiniti, a da je moram nastaviti svoje duhovno putovanje. Nisam mogla stati i čekati ga da „odraste“. Ubrzo sam zatražila razvod braka.

Odselio se iz naše obiteljske kuće, ali me je jednoga dana nazvao i rekao mi da se vraća natrag u kuću jer želi živjeti s djecom. Pomislila sam: „Pa, što si on umišlja?“ Ali čim sam počela prakticirati Ho’oponopono, sinula mi je druga misao: „On mi samo želi pomoći kako bih ja mogla biti ono što želim!“ Iako mi je ideja da otac ostane s djecom, a majka ode, bila nešto novo, neistraženo i zastrašujuće, zahvaljujući Ho’oponoponu i „čišćenju“ koje sam radila, vjerovala sam da će sve biti u redu, opustila sam se i prepustila daljnje odluke Bogu.

Dogovorili smo se da će se on brinuti o djeci, a ja ću nastaviti svoj put. Nakon toga smo živjeli u San Fernando Valleyju, udaljeni 15-ak minuta. S djecom sam se dogovorila da me zovu kad god me budu trebala te da ćemo se viđati i družiti onako kako njima bude odgovaralo. Nakon što sam otišla, postali su odgovorniji, a njihov međusobni odnos je evoluirao, postali su dobri prijatelji koji su brinuli jedan o drugome. Moja odluka o odlasku bila je dobra za sve, iako to nisam uvijek uviđala.

Prepušteni Bogu

Sada mislim da nisam djecu ostavila s mužem, nego s Bogom, povjerila sam mu svoju djecu i vjerovala sam da će se pobrinuti za njih. I danas imam odličan odnos sa svoja tri sina, najstariji me svaki dan nazove samo kako bi mi rekao da me voli. Tom svojom odlukom naučila sam ih tome da nije sebično staviti sebe na prvo mjesto. Pokazala sam im da budu ono što jesu kako bi našli sreću u sebi i da bez ljubavi prema sebi neće moći voljeti nikoga drugoga.

Negdje oko 2000. godine Ihaleakalá se povukao u mirovinu, a ja sam osjetila da mogu preuzeti njegovo podučavanje. U Ho’oponoponu kažemo „hvala ti“ kako bismo svjesno bili zahvalni za svaki trenutak. I tada se svaki put nešto dogodi, iako to ne možemo osjetiti ili vidjeti, ali svaki put kada se prepustim i kažem „hvala ti“, dopuštam Bogu da se pozabavi mojim problemom.

Jednako tako sam se prepustila kada sam mijenjala karijeru i počinjala raditi ovo što sada radim. Najvažnije je shvatiti i vjerovati da će novac, posao, ljubav ili što već trebamo doći onda kad ih trebamo i u pravo vrijeme. Mi smo sami sebi najveće prepreke. Samo se trebamo prepustiti. Zato, maknite se sami sebi s puta kako bi Bog mogao napraviti ono što je najbolje za vas.