Mnogi su se u mojoj okolini pitali zašto sam napustio sigurnu karijeru i skoro završeni Fakultet elektrotehnike i računarstva da bih se počeo baviti nečime što je u Hrvatskoj gotovo nepoznato, da ne kažem nepriznato. Nešto što ima neizvjesnu sadašnjost i još neizvjesniju budućnost. No da bih ovu priču lakše ispričao, moram početi ispočetka jer bih želio prenijeti što je to što me u životu vodilo i pokretalo.
Uvijek sam smatrao da čovjek svoju sreću može graditi jedino ostvarujući vlastite snove, potjerom za onim što nas čini sretnima, radeći poslove koji nas stimuliraju, poslove koji osim što plaćaju račune čine da se u ponedjeljak ujutro budimo sretni. U toj potrazi često zalazimo u ulice i puteve koji ne moraju nužno negdje završavati, nego se spajaju s nekim drugim putevima, račvaju ili su jednostavno – kružni tokovi.
Ono što je mene uvijek vodilo u životu jest znatiželja. Uvijek me intrigiralo sve što je bilo oku skriveno, nedostupno. Tako će se moji roditelji sigurno sjetiti da sam kao mali rastavljao apsolutno sve – od vekerice pa do onih starih digitrona sa zelenim svjetlećim brojkama što su mamile tajnovitim svjetlom. A sve u nadi da ću otkriti što je unutra i kako to radi. Naravno, često se događalo da imam dijelova viška ili da moja najnovija inovacija završi u oblačku dima. Tako sam jednom, igrajući se vlakićem, razmišljao da će ako pojačam dovod napona iz baterija od 0-12 V na tračnice vlak ići brže. A ako ga priključim direktno na 220 V, ići će, mislio sam, 20 puta brže. Naravno, nisam ništa znao o razlici između izmjenične i istosmjerne struje. Jasno, vlakiću se to nije svidjelo i sve je završilo uz prasak i oblačak dima iz lokomotive, ali, nasreću, ništa mi se nije dogodilo. Za znanost mora pasti i pokoja žrtva, treba biti hrabar! U životu doista treba biti hrabar i ostaviti stvari iza sebe ako prepoznamo da je novo nešto vrjednije. PageBreak
Jedna od mojih ljubavi, uz glazbu, pjevanje, sviranje, bila je i računarstvo. Programiranje mi je bila druga priroda, sviđalo mi se promatrati svijet kroz prizmu algoritama i analize, sve se činilo logično. A onda je postojao i taj drugi svijet izvan racionalnog. Njega sam također jasno osjećao. Bilo mi je normalno da je istina ono što govore u crkvi, da svijet iznad nas postoji. Bilo mi je također jasno da su i hinduisti u pravu, ali i muslimani, i budisti i židovi. Sve to, iako daleko od logike, također mi je bilo prirodno, gotovo logično. Taj nevidljivi svijet bio mi je prirodan nastavak našeg vidljivog, u kojemu je uvijek nedostajao taj jedan dio. Dio koji je objašnjavao, nadoštukavao pojave u životu za koje jednostavno znaš da imaju nekog smisla, ali ne znaš točno kakvoga. Kao da postoji neki viši program, samo još nisam uspio provaliti u sustav. Program za koji mi je bilo savršeno jasno da se neki ljudi njime vrlo jednostavno koriste pa kao rezultat toga imaju prekrasne živote, divne sudbine ili neočekivane, blagoslovljene prevrate.  Sve to me intrigiralo, a rezultat su bila moja traženja na različitim mjestima. Od katoličanstva, protestantizma, do hinduizma, taoizma, shiva joge, reikija, i shen qia, kojim sam se nastavio baviti. Svako od tih znanja savršeno se uklopilo u određeni dio moga života i onoga što danas radim u svojem Centru za relaksaciju.
Po završetku prirodoslovne gimnazije i nekoliko godina FER-a, kvantna fizika i njezino poimanje stvarnosti ponovno su me povukli u nečujno, onostrano. Predavanja našeg profesora potaknula su u meni mnoga pitanja. Pitanja na koja fizika ne daje odgovore. Nestvarnost našeg svijeta i njegova definirana nedefiniranost ohrabrili su me da krenem u potpuno drugom smjeru. Opet i još jednom u potrazi za novim znanjem. Upravo iz tog razloga ostavio sam fakultet, otisnuo se u svijet i završio na Novom Zelandu na Akademiji za ljudsku energiju i istraživanje života. No to je već posebna priča. Budite hrabri i pokrenite kotačiće sreće.