Ruediger Dahlke, poznati njemački liječnik i autor desetaka knjiga napustio je klasičnu medicinu zbog uvjerenja da je svaka bolest samo poruka naše psihe o našim skrivenim i potisnutim sadržajima. Alergije i autoimune bolesti nose ...
Simptomi bolesti samo privlače pažnju da bismo se počeli baviti onime unutar nas što želimo potisnuti. Kad prihvatimo tu odbačenu stranu sebe, simptomi postaju suvišni i bolest nestaje, smatra ovaj liječnik. Iako se svaki simptom mora tumačiti individualno, u skladu sa životnim okolnostima, stavovima i uvjerenjima pacijenta, moguće je dati i opće smjernice koje sve nas uče o onome što se krije iza bolesti.
Imaju li alergije i autoimune bolesti zajednički nazivnik kad je riječ o porukama koje se bolešću pokušavaju probiti iz naše podsvijesti?
Da, imaju, a to je agresija. Kod alergija tema je agresija, a kod autoimunih oboljenja, autoagresija. Agresija koja nije svjesno doživljena i iskazana na adekvatan način traži svoj put da se izrazi. Ne može li se izraziti svjesno, može se spustiti na tjelesnu razinu i očitovati se kao borba protiv alergena poput peludi koji u osnovi nije „napadač“, tj. nije opasan.
Kod autoimunih bolesti tjelesne strukture napadaju same sebe. Alergije i autoimune bolesti mogle bi se usporediti s ratom i građanskim ratom. Borba se odvija ili s vanjskim ili s unutarnjim neprijateljem. Problem je kad je neprijatelj pogrešno definiran.
Koje poruke donose alergije i autoimune bolesti?
Simptomi ovih bolesti govore o našim granicama, o onome što odbijamo, o područjima u kojima smo netolerantni i ukazuju na svari na koje smo preosjetljivi. Odbacujemo jedan dio stvarnosti i uključujemo svoj obrambeni sustav kako bismo se od tog dijela stvarnosti zaštitili.
Alergija je i jedan od načina da kažemo „ne“, ona može biti i konflikt između velike agresije i velike senzibilnosti. Kod autoimunih bolesti umjesto agresije usmjerene prema van, organizam uništava sam sebe. To je izraz snažnog potiskivanja problema.
Možete li dati primjer kako se to može manifestirati u nečijem životu?
Primjerice, od neke se osobe može uvijek očekivati da stoji na raspolaganju i zadovoljava očekivanja drugih jer su to i njezina uvjerenja. Njoj bi, međutim, bilo korisno postaviti granice na način da kaže što želi i što može učiniti, a što ne. Od straha da će biti odbačena, ona to ne čini, ali joj tijelo, primjerice, reagira astmom (što ukazuje na to da „nema zraka“).
Evo drugog primjera: osoba može biti alergična na mačju dlaku, imati, primjerice, neurodermitis, što će je na neki način opravdati da ne mora zadovoljiti očekivanja. Svaki simbol, npr. alergija na mačju dlaku, ima neko značenje koje svatko ponaosob može otkriti tako da se zapita što je on osobno projicirao, u ovom slučaju u mačku, pa da mu ona bude krivac zašto nešto ne može ili ne želi učiniti. Mačka mu daje opravdanje.
Agresija upotrijebljena u borbi za moć alergiju može koristiti kao oruđe. Primjerice, žena može željeti da joj partner da više podrške, a to ne zna ili se boji izraziti na adekvatan način. Tada može razviti alergiju na pelud. To znači da neće moći izlaziti iz kuće i da će partner morati obavljati njezine zadatke. To, međutim, izaziva grižnju savjesti koja opet potiskuje agresiju i začarani krug se nastavlja.
Sličnih primjera ima i za autoimune bolesti. Liječio sam mladu ženu koja je bolovala od multiple skleroze. Bila je peta kći u obitelji u kojoj je otac silno želio sina. Kad ga nije dobio, tu najmlađu kćer počeo je tretirati kao sina i stoga joj davao puno pažnje. Da bi mu uzvratila ljubav, ona se i ponašala i odijevala kao muškarac, priključila se nogometnom timu. Oboljevši od multiple skleroze, više nije mogla hodati, a kamoli igrati nogomet. Autoimuna bolest kod nje je bila napad na vlastitu žensku prirodu i istovremeno neizražena agresija na činjenicu da se od nje traži da bude ono što nije. Simptomi koji su se pojavljivali prvenstveno na nogama pokazivali su da ne ide svojim pravim putom. Dugo smo radili na tim sadržajima, a kad ih je potpuno osvijestila, opet je prohodala.
