Osobine ličnosti

Naše okruženje intimno je i neposredno povezano s nama. Često je dovoljno samo kratko boraviti u nečijoj sobi pa da steknemo određen dojam kakva bi ta osoba mogla biti. Prostorije s puno ukrasnih predmeta i mekih jastuka u kojima prevladava šarenilo boja upućuju na razigranu, kreativnu osobu, isto kao što prostor u kojem je sve čisto, jasno, funkcionalno, asocira na ljude koji su vrlo strukturirani, organizirani, možda pomalo nemaštoviti, više racionalni nego osjećajni.

Naravno da su to samo neki od bezbroj stereotipa koji nipošto ne moraju biti točni, jer smo mi, ljudi, vrlo slojevita i raznolika bića, no potvrđuju da je prostor osobe itekako odraz osobnosti.

Možda nam ova i slična razmišljanja mogu pomoći da više svjesne pažnje posvetimo interakciji sa svojim prostorom kako bismo ga uskladili sa samim sobom, da bismo sebi dopustili ukloniti sve ono što krasi naše police samo zato što su nam to poklonili dobronamjerni darivatelji, a mi želimo biti pristojni. Naš odnos s onim što nazivamo „moj dom“ ogledalo je našeg odnosa sa samim sobom.

Vremenska orijentacija

Prostor u kojem osoba živi također nam može puno ispričati o tome kamo ona najviše usmjerava svoju pažnju u vremenskom kontinuumu. Postoje stanovi koji s vremenom počinju sličiti muzejima u kojima se pohranjuju simboli sjećanja na razne doživljaje, putovanja, radosti i tuge koje život donosi sa sobom. S vremenom je stvari sve više, a slobodnog prostora sve manje.

Vjerojatno nećemo pogriješiti ako pretpostavimo da su ljudi koji se osjećaju ugodno u takvom okruženju prvenstveno usmjereni prema prošlosti. U njihovim pričama možda će također prevladavati sjećanja na prošle dane. Iako nema ništa loše u tome da povremeno uživamo u lijepim uspomenama, ako previše energije posvetimo prošlosti, postoji opasnost da naprosto ne primijetimo što nam sve život nudi u sadašnjosti i možda budućnosti.

Postoje i oni stanovi koji su nekako polugoli, uvijek djeluju kao da nisu do kraja namješteni, dovršeni… Ako se bolje osjećamo u takvom prostoru, možemo se zapitati spadamo li možda u one ljude za koje život uvijek započinje „sutra“. Takva je bila i Ira. „Kad položim sljedeći ispit, onda ću se napokon odmoriti i posvetiti malo vremena sebi“, razmiš­ljala je Ira kao studentica, a uvijek je postojao neki „sljedeći ispit“.

Danas je Ira već baka preslatke djevojčice, no njezina priča i dalje zvuči slično: „Kad Marina krene u vrtić…“ ostatak rečenice već znamo jer će se ponavljati s različitim sadržajima sve dok ne dođe trenutak da Ira napokon shvati kako je jedini trenutak da ostvari svoju želju sada, u ovome trenutku.