Jedino mjesto gdje nalazim svoj mir, gdje razgovaram sa sobom, gdje istinski čujem svoje misli je moj balkon. Pogled u daljinu, hladan vjetar koji mi ponekad struji preko lica i tišina…To je moja mala oaza, to je mjesto gdje se sklonim kada mi treba spokoj da presložim kockice u glavi, da se dogovorim kamo i što dalje. To je moj omiljeni kutak u našem stanu jer moj dom je zapravo kaos. Veličanstveni kaos u kojem uživam svake sekunde.

Poput direktorice tvrtke

Moj dom je moje petero djece, a odnedavno i mali pas. Kad imate brojnu obitelj poput mene, svaki dan je jedno ludo putovanje s trenucima uživanja, ali i kompletnog nereda. Priznajem, oduvijek sam sanjala veliku obitelj, barem troje djece, i ta želja mi se ostvarila sa svim svojim prekrasnim trenucima, ali i s ponekom sekundom u kojoj se barem na tren zapitam gdje je moje vrijeme.

Najstariji sin Fran ove je godine postao punoljetan i završava četvrti razred srednje škole. Ariana, Lana i Iva pohađaju osnovnu školu, a najmlađi Matko ide u vrtić. Ponekad je uistinu golemo umijeće spojiti sve njihove interese i obaveze. Informacije, roditeljske sastanke, posjete liječniku, zubaru, tisuću sitnica koje nam se isprepleću kroz život...To je kao da vodite jednu malu tvrtku.

Ja doslovce imam raspored kao da sam direktorica neke kompanije jer u svakom trenu moram znati koga i gdje treba pokupiti i što sve još moram obaviti. Kuhanje, pospremanje, peglanje... moja su dnevna rutina. Tijekom tjedna svi smo u nekoj strci, svatko juri za svojim obavezama, poslom, školom, nekim malim radostima… Ali zato su večeri i vikendi naše vrijeme. Vrijeme kad sa suprugom i djecom razgovaram o tome što se njima dogodilo, što ih je rastužilo, a što razveselilo.

Vreća puna buha

Naši slatki rituali početak su i rasprave o tome tko ne želi i ne treba na spavanje. Uglavnom se nikome od moje djece nikada ne spava. Legnu u svoje krevete pa onda dolaze jedan po jedan jer su – žedni, baš nam moraju nešto ispričati, još su se nečega sjetili, još moraju nešto vidjeti, napraviti… i taman kad jednog ušuškate u krevet, dođu drugi. Kao da pokušavam čuvati vreću punu buha, ali to je moj dom. Nijedna materijalna stvar koju posjedujem ne vrijedi mi kao ti neki naši mali rituali, a ti obiteljski rituali su ono što čini naš dom.