Potreba za ljubavlju i pripadanjem jedna je od osnovnih psiholoških potreba. Ovu potrebu naročito ističe humanistička struja psihologije koju su sredinom dvadesetog stoljeća pokrenuli američki psiholozi Abraham Maslow i Carl Rogers. Danas je općeprihvaćeno mišljenje da je upravo ova potreba jedan od najsnažnijih pokretača ljudskog ponašanja.

Sve za ljubav

Vjerovali stručnjacima ili ne, dovoljno je zaviriti u povijest ili se osvrnuti oko sebe da postane očito kako su ljudi radi ljubavi u stanju napraviti zaista puno: preseliti se na drugi kraj svijeta, promijeniti religiju, izvrgnuti se osudi obitelji i društva, okrenuti svoj život za 360 stupnjeva. No, promjene koje se radi ljubavi poduzimaju, iako nošene snažnim i ugodnim energijama, ne moraju uvijek biti pozitivne. Kad je riječ o romantičnoj zaljubljenosti, u tim promjenama kriju se i mnoge zamke.

Pod utjecajem osobe koju vole, ljudi su u stanju usvajati loše navike, upuštati se u rizična ponašanja i donositi odluke zbog kojih im je poslije žao. Romantična zaljubljenost svojevrsna je čarolija koja za sobom povlači sljepoću, ignoriranje cjeline u svrhu zadržavanja onog dijela odnosa koji baca u zanos i puni energijom. Kad čarolija prestane, na vidjelo isplivaju oni aspekti odnosa koji su ostali zasjenjeni, a oni uvijek bude neugodne, teške ili destruktivne osjećaje.

Ne možemo voljeti svakoga

Otvorenost i sposobnost za ostvarenje zrele ljubavi ima veze s godinama, ali puno više s osobnim razvojem i načinom na koji učimo iskustvom. Ova ljubav ima svoju trajnost i usklađena je s višim vrijednostima i ciljevima. Zrela ljubav daje osjećaj rasta, transcendencije i pomaže boljem funkcioniranju na svim životnim poljima. No, ovakvu ljubav nije lako dosegnuti. Zapravo i nisu česti odnosi u kojima se oba partnera razvijaju toliko usklađeno da, uz slobodno izražavanje svih ostalih osjećaja, ostaju zajedno povezani u ljubavi, a slobodni i istinski svoji.

Potreba za ljubavlju i pripadanjem s godinama ne jenjava. Ona je prisutna i kod ljudi koji uopće ne vjeruju u ljubav i kod onih kojima ljubav predstavlja pali ideal prema kojem se odnose s ironijom ili s visoka. No, kapaciteti za ljubav su različiti. Ne možemo voljeti svakoga. Potencijal za razvoj ljubavi postoji među onim ljudima koji osjećaju određenu kompatibilnost, srodnost, usklađenost onog koliko i kako mogu dati i primiti. Ako te kompatibilnosti nema, gotovo je nemoguće da će se ona s vremenom pojaviti. Može se razviti dobar odnos, ali ljubav i dobar odnos nisu isto.

Samozavaravanje

Neki ljudi ostaju u doživotnim vezama i brakovima u ime dobrog odnosa, a pate za ljubavlju ili je pronalaze „sa strane“. Neki se trajno samozavaravaju da su dobra komunikacija, razumijevanje i poštovanje vrhunac odnosa i da dublje i više od toga ne postoji. Pomanjkanje emotivne razmjene može se opravdati i racionalizirati na bezbroj načina.

Opravdanja i racionalizacije, međutim, ne umanjuju potrebu za emotivnom razmjenom kod onog partnera koji se osjeća zakinuto jer može dati i primiti više. U takvim odnosima samo je pitanje vremena kad će mu neka druga, kompatibilnija osoba ponuditi više, što otvara vrata ljubavništvu.