Mamina topla juhica

Napustivši rodnu Rijeku, vođena željom za putovanjem i avanturom, prošla sam tisuće kilometara i upoznala isto toliko ljudi. Zato je pitanje što je dom za mene ozbiljna debata. Dom je za mene mjesto koje nema veze s granicama, lokacijama ili geografskim koordinatama. To je mjesto na kojem te ne osuđuju. Mjesto na kojem ne upiru prstom u tebe jer si možda drugačiji od većine.

Dom je ondje gdje se osjećaš sigurno. Ondje gdje možeš divljati, pjevati, plesati i skakati u donjem rublju, a da te nitko zbog toga čudno ne promatra. Mjesto gdje osjećaš mir. Topla šalica čaja i stalak s fotografijama starih prijatelja. Mačka u krilu koja te smiruje dok prede. Mamina topla juhica. Akreditacije festivala koje vise sa zida. Prastari klavir tipki požutjelih od vremena. Dom je mjesto na kojem možeš biti 100 posto svoj. Kad si na jednom mjestu i svi znaju koliko znaš i možeš pa prestaneš od sebe davati 100 posto – vrijeme je za pokret.

Omeđen zvijezdama a ne zidovima

Nakon Kanade krenula sam dalje. Dom je za mene mjesto omeđeno samo zvijezdama, a ne zidovima. Kako se ne bih izgubila u tom prostranstvu, najčešće nosim omiljenu ogrlicu sa olovčicama koja me, iz nekih mojih razloga, podsjeća na dom. Gotovo svatko od ljudi koje susrećem putem ostavi na mene barem sitan trag. Neki od njih su svojim pogledima na svijet, razmišljanjima o određenim stvarima i inspirativnim, magičnim pričama u velikoj mjeri imali utjecaj na formiranje mojeg novog „ja“.

Ponekad se na putu osjećam kao „Pale sam na svijetu“ i zaista je lijepo kad se iznenada u mom životu stvore neki ljudi s kojima ostvarim dublju vezu, koji sa mnom podijele toplinu, sreću, ljubav i pozitivu, i to baš onda kad mi je to najpotrebnije. Stoga je moj dom ta emocija, sigurnost koju osjećam s nekim bez obzira na to gdje sam, neomeđena adresom, poštanskim brojem, nego samo granicama srca…