Zašto je važno oprostiti

Izrazite osjećaje

Ne putujte iz srca u glavu

Manevar koji povrijeđena osoba često napravi ne bi li se zaštitila od vlastitih neželjenih osjećaja je bijeg iz srca u glavu. Naši osjećaji su smješteni u grudima. Tu stanuju toplina, ljubav i mir, ali i težina, tuga i bol. Kad pobjegnemo iz grudi u glavu, ohladimo se, obuhvatimo situaciju racionalno, pohvatamo konce i imamo osjećaj kontrole. Razmišljajući o mogućim situacijama i dijalozima pokušavamo predvidjeti svoje i tuđe reakcije simulirajući stvarnost s pomoću fantazije.

Testirajući sve moguće opcije, rješavajući mentalne križaljke razapete među neuronima u mozgu, sve više zaboravljamo boraviti niže, u dualnom carstvu – kako praznine i boli, tako i mekoće i mira – u carstvu svojih osjećaja. Ne osjećamo se uvijek sretni i na vrhuncu. Tek kada smo u stanju priznati sebi da je paleta naših osjećaja vrlo široka i da obuhvaća kako svijetle tako i tamne tonove, možemo biti u kontaktu s onime kako se zaista osjećamo.

Neki ljudi uopće nisu u stanju prihvatiti i priznati vlastitu povrijeđenost. To smatraju znakom slabosti, kako pred sobom tako i pred drugima. Pod tom iluzijom nepovredivosti krije se zapravo velika osjetljivost.PageBreak

Unutarnja krhkost je dobro pospremljena pod masku emocionalne nedodirljivosti koja osobi onemogućava da osjeti sebe, druge i puninu života. Prirodno je da smo povredivi. Ne, naravno, od svakoga i ne na bilo koji način, ali doza osjetljivosti mora postojati, inače smo zatvoreni u statičnu, „dovršenu“ sliku o sebi i ne možemo napredovati.

Budući da je jedan od najzahtjevnijih poteza što se tiče praštanja oprostiti svojim roditeljima, mnogi se postavljaju „iznad“ emotivne boli koju su im roditelji svojim postupcima nanijeli. Tu nastupaju različita opravdavanja tipa: „I njihovi su roditelji činili iste greške“ ili „Radili su najbolje kako su znali“ i sl. To mogu biti činjenice, ali ne i opravdanja. Vjerojatno je i Hitler imao nesretno djetinjstvo. Je li time to što je činio opravdano?

Većina roditelja napravila je mnogo pogrešaka u odgoju djece. Moći osjetiti ljutnju i tugu zbog njihovih postupaka zapravo je temelj praštanja. Tek kada si dopustimo „zabranjene“ osjećaje prema svojim roditeljima, možemo ih početi doživljavati kao obične ljude koji griješe, a ne kao tatu i mamu koje se po nepisanom pravilu mora opravdavati, poštovati i voljeti.
Svaki proces praštanja počinje suočavanjem s osjećajima za koje bismo najradije da ih nema. Nakon toga, kad smo u kontaktu s vlastitom povrijeđenošću, možemo pokušati sagledati što nas zapravo boli.

Kakve smo poruke o sebi dobili time što smo bili izloženi ponašanju koje nas je povrijedilo? Ako je povreda, primjerice, centralizirana oko poruke: „Ti ne vrijediš“ ili „Ti ne zaslužuješ pažnju“, onda se možemo zapitati je li to i inače naš problem. Provlači li se taj obrazac i kroz druge odnose? Nakon što sagledamo centar svoje povrede, ljutnja ili tuga koje osjećamo više neće biti iste jer će fokus s druge osobe (ti si me povrijedio/povrijedila) biti pomaknut na nas (moja povrijeđenost mi govori nešto o meni).

Ne razarajte sebe

Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad konstantno kopaju po sebi. Sama riječ krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe – kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispraviti tu sliku o sebi konstantnim razmišljanjem što sam napravio/napravila krivo, samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastite neugodne osjećaje. Druga osoba je pritom na pijedestalu, na povišenom položaju u odnosu na ja koje se koprca u pronalaženje greške u vlastitom sustavu.

No postoje greške i u sustavima drugih. Istina je da ne možemo mijenjati druge, već jedino sebe, ali to ne znači da ne smijemo jasno i glasno izraziti ono što nam je zasmetalo, izazvalo tugu, ljutnju ili želju za prekidom odnosa. Kad smo u stanju to izraziti prema drugoj osobi, ali ne iz želje da nam se ispriča, opravda ili iskupi, onda to znači da smo iznutra, sami sa sobom, započeli proces praštanja.PageBreak

Mnogi ljudi nisu u stanju (ili odbijaju) shvatiti i osvijestiti gdje su pogriješili. No upravo zbog potrebe da taj netko uvidi i prizna vlastitu slabost ili problem i ispriča se za svoje ponašanje naš unutarnji mir ovisi o njoj ili njemu, što povrijeđenosti pridaje i osjećaj bespomoćnosti. Mnogi se, čekajući da taj netko otvori oči, dobrano načekaju.

Neki nikad ne dočekaju, a grizu se jer bez toga nisu u stanju oprostiti. Proces bezuvjetnog opraštanja (kad se ne traži ili ne očekuje ništa zauzvrat) može biti olakšan produbljivanjem razumijevanja nečijeg ponašanja. Na primjer, ako netko odbija, odbacuje ili obezvrjeđuje nečiju ljubav iz straha od bliskosti, to znači da emociju ljubavi doživljava kao napad. To je zapravo vrlo tužno.

Takav problem osobu čini emocionalno hendikepiranom, izoliranom i nesretnom. Ljutnju i tugu, nakon što im se dopustilo da postoje i da budu izražene, zamjenjuje suosjećanje. Na taj način pomičemo pozornost s djelovanja koje nas je povrijedilo, na osobu koja stoji iza takvog ponašanja. Povrjeđivanje često proizlazi iz vlastite boli onog koji povrjeđuje, samo što zbog pomanjkanja informacija o drugoj osobi to nismo uvijek u stanju razumjeti. U osnovi suosjećanja je pomirenost sa situacijom kakva jest i jednom kad osjetimo suosjećanje, istinsko je praštanje nadomak ruke.

Dopustite si suosjećanje

Ljudi često maltretiraju i izražavaju agresiju jer su i sami bili žrtve (bilo fizičkog bilo emocionalnog) zlostavljanja. Iz vlastite nemoći izvukli su pouku da se, kako bi preživjeli, moraju identificirati s tim „moćnikom“. No iako svako zašto ima svoje zato, to ne znači da je takvo ponašanje opravdano i da ga treba tolerirati. Dubljim razumijevanjem uzroka i posljedica nečijeg ponašanja možemo se osloboditi vezujućih niti koje se na emotivnoj razini luče iz rane povrijeđenosti.

Suosjećanje oslobađa, rastvara nevidljive spone koje ljude vežu da se ponašaju po ustaljenim obrascima koji ih drže zajedno, a zapravo ih unesrećuju. Kad čovjek osjeti suosjećanje, kad je u stanju reći: „Meni je zapravo nje/njega žao“, onda je u stanju autonomno odlučivati – otići ili ostati, pokušati još nešto ili ne pokušati.

Oslobodite sami sebe

Nedovršeni emotivni procesi nastavljaju se i nakon smrti onoga kojemu se nešto zamjera. Ako netko ne može oprostiti neke postupke umrloj majci ili ocu, onda je važno dovršiti to na neki drugi način – terapijskim procesom ili nekim drugim korigirajućim odnosom u kojem se slobodno mogu izraziti osjećaji. Oslobođenje je uvijek moguće. Kako će odvijati, pitanje je strpljenja, samosvijesti i iskrenosti prema samome sebi.

U procesu je uvijek važno biti tamo gdje jesmo, osvijestiti ono iznutra, umjesto da iz silne potrebe za oslobođenjem sami sebi lažemo da smo oprostili ili da iz silne potrebe da nekoga zadržimo lažemo sebi kako nema druge nego trpjeti. Dubinsko otpuštanje, opraštanje onome od koga smo se osjetili povrijeđenima zahtijeva stalno suočavanje sa samim sobom. Ići prema srži svojeg ljudskog postojanja znači upoznavati se kako sa svojim kvalitetama, tako i sa svojim slabostima i svojom boli.