Bolest se, kao i sve ostalo u svemiru, manifestira prema određenim zakonima, ističe dr. Dahlke. Ako ih poznajemo, lakše ćemo uvidjeti na koji način svakoga dana pridonosimo onome što se upravo sada manifestira u našemu životu te ...
No, dogodi li se sve ovo, nije ništa izgubljeno. Ako počnemo usmjeravati pažnju na drugačiju vrstu energije, kada dopustimo da nam u život uđu doživljaji koji nemaju veze s bolešću, ako se ne ograničavamo i ne ponižavamo samo zato što je trenutačno u našem životu prisutna i bolest, naše se energetsko polje može mijenjati i možemo stvoriti pozitivne vibracije koje nas iscjeljuju.
Unesite u svoj život upravo suprotne efekte od onih koje vaš um stvara povezujući se s bolešću. Prizivajte redovito u svoju svijest sliku zdravlja, imajte povjerenje da je moguće potpuno ozdraviti. Dopustite si vidjeti što je trenutačno dobro u vašem životu, čak i kad je to izazov. Ovo je sasvim drugačiji proces od afirmacija i odnosi se na direktno mijenjanje vlastitog iskustva i unutarnjeg doživljavanja.
Kako zakon početka djeluje na zdravlje?
Kada nešto doživimo, u ovom slučaju to je bolest, mi tom doživljaju dajemo pozitivnu ili negativnu konotaciju. Netko će, primjerice, alergiju doživjeti kao znak da treba nešto mijenjati, od prehrane do svog odnosa prema drugim ljudima (jer je koža kontaktni organ i dijeli nas od drugih ljudi) pa će raditi na tome. Netko drugi će bolest doživjeti kao katastrofu, dati joj negativno značenje i postati u svom doživljaju jako bolestan.
Kažete da je voljenje sebe jedan od najvažnijih čimbenika za iscjeljenje. No, malo nas uistinu zna kako sebe voljeti, a ako se i „volimo“, to činimo deklarativno ili na razini ega pa volimo samo svoje uspjehe i osobine koje cijenimo. Kako (na)učiti uistinu voljeti sebe?
Da, ljudi često ne znaju što to znači, stavljaju se pod pritisak da budu uspješni, da zadovolje očekivanja drugih i smatraju da moraju „zaslužiti“ ljubav. Tek kada izgube zdravlje, a neki ni tada, počinju se baviti temom: voljeti sebe. A i tada im je teško napustiti stare vrijednosti i uvjerenja. Teško bolesni ljudi koji bi mogli još puno toga doživjeti, npr. putovanja, rehabilitacije i sl., ponekad nisu spremni odvojiti novac za ta iskustva jer im je on iz nekog razloga važan, važniji od njih samih.
No poznati su mi primjeri smrtno bolesnih ljudi koji su, primjerice, otišli na put oko svijeta, potrošili sav novac i vratili se zdravi. U jednom meni poznatom slučaju jedan je takav pacijent tužio liječnika jer je mislio da će umrijeti, a potom je ozdravio, ali više nije imao od čega živjeti. To je životni paradoks. No svatko od nas mora za sebe istraživati što za njega znači ljubav prema sebi. To može krenuti od malih gesta, i to prvenstveno prema onim dijelovima sebe koje ne volimo, a koji također zaslužuju pažnju.
Preuzimanje odgovornosti za sebe najveći je čin ljubavi prema sebi. Važno je mijenjati svoje ponašanje, vrijednosti, ishranu i ne činiti kompromise, prvenstveno sami sa sobom, kako bismo postigli zdravlje. Ljudi često odgovornost za svoje zdravlje prebacuju na druge, na situacije, na Boga, druge ljude i očekuju da se liječnici, savjetnici, psiholozi i obitelj njima bave. No, iscjeljenje kreće iz nas samih, započinje našom odlučnošću da učinimo sve što je u našoj moći. Sve drugo može biti samo podrška tom procesu, ali ne i pokretač.
