Probudite dragocjene resurse
Potreba za kretanjem postoji u svakom od nas, možda potisnuta, skrivena ili uspavana, no negdje čuči i mi je možemo ponovo pronaći i aktivirati. Ako je ova rečenica u vama izazvala sumnju, prisjetite se sebe dok ste bili dijete. Ako vas nije spriječila neka vanjska sila, sigurno ste trčali, penjali se, provlačili, utrkivali, spontano i radosno istražujući svijet pokreta i tijela.
Zar doista mislite da je sve to izgubljeno u nepovrat? Dobra je vijest – zasigurno nije, no poželite li u sebi probuditi te dragocjene resurse, vjerojatno ćete najprije trebati ojačati neke psihičke „mišiće“, koji će vam u konačnici omogućiti da živite zdravije i budete vitalni bez obzira na dob.
Pozitivni učinci vježbanja
Pozitivno djelovanje redovitog vježbanja na tjelesno i psihičko zdravlje opće je poznato. Brojna istraživanja dokazala su da redovita tjelesna aktivnost pridonosi boljem mentalnom zdravlju, umanjuje anksioznost i depresiju, a jača pozitivno raspoloženje. Ta je korelacija najizraženija kod žena iznad 40. godine, a zanimljivo je da nije povezana sa zdravljem i socio-ekonomskim statusom.
Većina će potvrditi da su itekako svjesni važnosti kretanja za zdravlje te da je zdravlje naše najveće blago, no izgleda kako je, unatoč svim spoznajama, preveliko iskušenje zavaliti se u naslonjač i grickati pred televizorom.
Većina nas također je svjesna da se, kad se napokon odlučimo kretati i vježbati, osjećamo dobro. Naš mozak luči endorfine, prirodne opijate koji nas čine dobro raspoloženima i poletnima. Kako onda shvatiti čovjekovu „logiku“ koju bismo mogli opisati riječima: Svi znaju što je za njih dobro, a to ne čine, i svi također znaju što za njih nije dobro, a čine uglavnom to!
Lijenost nam je u drevnim genima
Počnimo od mikrorazine naših stanica i vratimo se nekoliko stotina tisuća godina unatrag. Zakoni džungle bili su neumoljivi, surovi, nije bilo lako uhvatiti plijen. A kad bi se našim davnim precima ipak posrećilo i napokon se dosita najeli, bilo je najpametnije nakon gozbe što dulje mirovati kako bi tijelo moglo iskoristiti maksimum dragocjenih hranjivih sastojaka.
Ti pojedinci koji su uspijevali pribaviti najviše hrane i ne potrošiti više energije nego što je bilo nužno bili su, evolucijski gledano, pobjednici, oni čiji su se geni prenosili dalje, a ostali su brzo postali plijenom divljih zvijeri.
Naslijeđeni geni i dalje imaju utjecaj, danas neželjen: jedi što više i onda se odmaraj! Ne vjerujete? Prelistajmo samo razne časopise i vidjet ćemo da se u gotovo svakom broju pojavljuju nove dijete i nude novi oblici vježbanja – bilo da je riječ o aerobiku, stretchingu, jogi, zumbi… lista je beskonačna – obećavajući primamljive efekte koje nam dočaravaju nasmijana lica vitkih ljudi. No naši lijeni geni ostaju posve nezainteresirani.
Na sreću, suvremena znanost, posebice epigenetika, dokazuje da na naše ponašanje u velikoj mjeri utječu naši stavovi i uvjerenja, sve do genske razine, pa ne bi smjelo biti preteško psihički izaći iz prasvijeta džungle i poništiti neželjene utjecaje, oblikovanjem i osnaživanjem pozitivnih stavova i uvjerenja koji će podržavati našu namjeru da živimo u pokretu.
Na prvi pogled može zazvučati zbunjujuće, no da ne postoje subjektivne kočnice, svi bismo već radosno i s puno elana redovito vježbali i ovaj članak bio bi posve nepotreban! Dakle, kočnice postoje, a naziv „dobra namjera“ zasniva se na pretpostavci da svaki simptom i svako ponašanje u podlozi imaju neku funkciju čiji je cilj naša dobrobit.
Na primjer, iako zubobolja sama po sebi nipošto ne zaslužuje da je se smatra dobrom, bez nje bi nam se zubi kvarili i poispadali, a da prije toga i ne primijetimo kako nešto nije u redu i odemo zubaru. Isti princip vrijedi i za sva druga ponašanja. Koliko god bila neželjena, važno je prepoznati zašto su neka stanja nastala i za što su korisna jer ih samo tada možemo mijenjati. Osvijestiti ono što nas sprečava da vježbamo katkada je zahtjevan proces.
Mogućnosti je bezbroj i vrlo su individualne. Dobra namjera nevježbanja može biti potreba za udobnošću i odmorom nakon iscrpljujućeg radnog dana. Može biti duboko ukorijenjena slika sebe kao osobe koja apsolutno mrzi vježbanje i nikad se nije mogla natjerati na to, znači – nikad i neće. Ponekad je jednostavno riječ o naučenom načinu življenja koji je naslijeđe iz obitelji u kojoj nitko nije trošio vrijeme na vježbanje, a mnogi su ipak doživjeli duboku starost i dobro živjeli.
Istražujući uzroke svog snažnog otpora prema vježbanju, mlada pravnica Marina otkrila je kako je na njezinoj listi prioriteta vježbanje negdje pri dnu i zato se u njoj, kad jednom osigura vrijeme i počne vježbati jogu, pojavi snažan poriv da najprije pospremi stan, završi pisanje bilješki… Iskoči cijela lista stvari koje su „važnije“ i nakon kojih je tako iscrpljena da samo još može pasti u krevet.
Kad jednom spoznamo koje su glavne kočnice na putu prema cilju, možemo svjesno i odgovorno odlučiti želimo li zadržati dosadašnje ponašanje ili pak odabrati koje ćemo promjene učiniti, staviti ih na vrh liste prioriteta i definirati ih kao cilj za sljedeće razdoblje, koje počinje DANAS.
Kako početi – i nastaviti
Želimo li promijeniti ustaljeno ponašanje, novo ponašanje mora biti atraktivnije od postojećeg. Tu činjenicu ne možemo zaobići. Postoje dvije „sile motivacije“ – jedna nas vuče prema nečemu što želimo, dok nas druga odguruje od nečeg što ne želimo. Što su te dvije sile snažnije, lakše ćemo se kretati prema cilju.
Prvi je korak izgraditi živu i jasnu predodžbu sebe kakvi ćemo biti kad redovita tjelovježba postane dio naše svakodnevice, počevši konkretizacijom cilja – jasnom, izgovorenom i napisanom definicijom što to konkretno znači „početi vježbati“ te želimo li samo početi ili i nastaviti. Naš mozak i nesvjesni um ne mogu nas podržati ako su jezične formulacije nespecifične i neodređene, dakle formulacija Morala bih početi vježbati neće pomoći.
Marinina prva definicija cilja bila je: Htjela bih napokon početi redovito vježbati, što je i dalje nedovoljno konkretno, kao kad pozovete taksista i kažete mu: „Molim vas, od danas me tjedno vozite negdje gdje se vježba!“ Teško će taksist moći udovoljiti vašoj želji jer neće znati ni kada da dođe ni kamo da vas odveze.
Naš mozak kao „unutarnji taksist“ inteligentno i autonomno podržavat će nas samo ako su upute koje dobije određene i jasne. Marinina je odluka, nakon „konkretizacije“ zvučala ovako: Počevši od prekosutra, dva puta tjedno, od 7 do 8 sati, vježbat ću 45 minuta aerobik uz DVD koji sam kupila, i to barem sljedeća tri mjeseca, nakon čega ću provjeriti kako se osjećam i što želim mijenjati.
No, sama konkretizacija još nije dovoljna da osigura atraktivnost cilja, teško da će ikome od nas predodžba sebe kako uznojeni skakućemo izazvati onaj radostan titraj u grudima i sjaj u očima koji nam pokazuju da smo na dobrom putu. Zato predodžbu valja obogatiti vrijednostima koje nas nadahnjuju i kojima ćemo se veseliti, kao što se veselimo dugo željenom daru ili susretu s dragom osobom.
Koristite maštu
Nakon što otkrijemo koje promjene doista želimo, na primjer, biti sretniji, imati više energije, ljepše izgledati… Došao je trenutak da koristimo maštu i svim osjetilima stvorimo i doživimo sliku sebe koja živi u pokretu. Počnimo vizualizacijom sebe kako ćemo izgledati, a onda uđimo u svoju „kožu iz budućnosti“ i osjetimo cijelim tijelom kakav je to osjećaj, kao da se to događa već sada. Obratite pritom pozornost na to kako dišete, kako se krećete, kako tijelom teče energija, kakav stav tijela pojačava željeni učinak.
Neka to bude vaša kreacija, vaša Buduća Ja. Ako želite, možete za nju pronaći odgovarajuće ime, a onda počnite mentalno vježbati, što znači redovito udahnjivati život toj Budućoj Ja ponavljanjem vizualizacije i doživljaja svog „lika iz budućnosti“. Što češće, što više, obavezno svaki dan. Tako u svojemu mozgu i nesvjesnom umu stvaramo predložak koji će podržati procese promjene, jer ako to ne činimo, novo ponašanje imat će malu šansu budući da će u našoj psihi i dalje ostati na snazi stara slika sebe i boriti se za prevlast.
Prvi smo model već oblikovali – Buduću Ja koja živi u pokretu! No mogu nam pomoći i drugi. Učenje prema modelu prirodno je od ranog djetinjstva. Brojne navike i ponašanja usvojili smo od roditelja, a da to nismo svjesno odabrali, samo u nekom trenutku primijetimo da smo reagirali baš kao mama iako nam to uopće nije drago.
Učenje prema modelu može nam uvelike pomoći u ostvarivanju ciljeva i u odrasloj dobi. Za to je, kao prvo, važno pronaći odgovarajuće modele, u ovom slučaju žene koje su slične vašoj predodžbi kakva želite biti.
Pritom je u odabiru modela važno da nam je dovoljno sličan da se možemo s njime poistovjetiti, dakle slične dobi i tjelesnih karakteristika te uvjeta i stila života. Ako, primjerice, kao četrdesetogodišnjakinja s neznatnim viškom kilograma, kojoj su dani pretrpani obavezama na poslu i brigom o obitelji, izaberemo kao uzor dvadesetogodišnji fotomodel, razlika je prevelika.
Slušajte tijelo
Potražimo uzore među svojim prijateljicama, znanicama, prelistajmo časopise, pretražimo YouTube i sigurno ćemo naići na žene koje nas mogu nadahnuti.
Ako je moguće, razgovarajmo s njima da bismo doznale kako njima polazi za rukom redovito vježbati i kretati se, možda u onome što kažu pronađemo nove ideje koje i nama mogu pomoći. U slučaju da to nije moguće, jednostavno uživajmo gledajući i slušajući ih, dopuštajući da nas tako nadahnu.
I na kraju – slušajte svoje tijelo! Isprobajte razne oblike vježbanja slijedeći kriterij što je vama najugodnije, najprirodnije. Bez obzira na to je li korisnost neke vrste fitnessa znanstveno potvrđena i popraćena izjavama brojnih ljudi kojima je bila korisna – ako vaše tijelo neće, onda NEĆE. Dopustimo svom tijelu u njegovoj beskrajnoj mudrosti da nam pokaže koje je vježbanje za njega najbolje i vjerujmo mu.
.png)
.png)
