Zaljubljivanje u 'pogrešne' osobe

Ljekovita fantazija

Sama pojava projekcija znači da je partner daleko od idealnog

Najčešći i najlakši okidač za projekcije je nedostupnost. Kad odnos najprije krene dobro i postigne se određena razina bliskosti, a zatim se potencijalni partner pokaže na bilo koji način nedostupnim ili, općenito, manje spremnim za iskren, otvoren i cjelovit odnos, počinju se buditi projekcije koje vode prema željenoj budućnosti.

Baš kao što dijete vjeruje da su njegove idealizirajuće projekcije istinite, jer mu to omogućuje da opstane uz roditelje koji su veoma daleko od idealnih, tako i odrasla osoba vjeruje u svoje idealizirajuće projekcije koje vode prema sreći, prihvaćenosti, zajedništvu, nježnosti i svemu ostalom što u svom životu želi imati. No, sama pojava idealizirajućih projekcija znak je da je potencijalni partner daleko od idealnog. One se javljaju samo onda kada u odnosu postoje šupljine, nedorečenosti, povrede.

Sve mi je jasno, ali ne mogu prestati misliti o njemu

Kad je riječ o mladalačkoj zaljubljenosti, maštarije i opsesivno razmišljanje sasvim su prirodni. Idealiziranje nekog dostupnog ili nedostupnog dio je priče o emotivnom sazrijevanju. No, u tridesetima, četrdesetima ili pedesetima idealizirajuće projekcije uznemiruju i stvaraju zbrku jer je životni kontekst drugačiji te postoji težnja za što kvalitetnijim partnerstvom.

Često od svojih klijentica čujem kako govore: „Sve mi je jasno, ali ne mogu to zaustaviti, ne mogu prestati misliti o njemu. Što da radim?“ Sve bi najradije htjele da mogu to nekako „odrezati“ jer shvaćaju da žele nešto što od tog muškarca ne mogu dobiti, međutim, emocije koje su putem projekcija lansirane u idealiziranu sliku nije moguće „odrezati“. Moguće je samo dopustiti sebi proces zacjeljenja koji se temelji na priznanju nemoći i na tuzi zbog gubitka.

PageBreak

Idealizirajuće projekcije stvaraju fiktivnu moć, ideju da se može doprijeti do nekoga iako stvarnost pokazuje da to nije moguće. Nakon nekog vremena, projekcije se počinju trošiti, gubiti snagu jer nema stvarnosti koja bi ih podržala. Naprosto – ne ostvaruju se. Ideja zajedništva koja je prije davala snagu i uljepšavala život, a lice činila ozarenim propada. I u tom svom propadanju donosi sve ono što je tomu suprotno: iscrpljenost i besperspektivnost koje lice čine tužnim i izmučenim.

U tom periodu – bez obzira na to što je odnos možda bio tek na početku, nerazvijen – teško se pomiriti s gubitkom. Iako izgleda da se nema što izgubiti, i gubitak nečeg nestvarnog velik je gubitak jer su u to „nestvarno“ projicirani stvarni dječji osjećaji, težnja za stapanjem, za razumijevanjem, prihvaćenošću, toplinom, pripadanjem, prepoznavanjem vrijednosti i svim ostalim što je u djetinjstvu ostalo neostvareno. Tugovanje nad tim gubitkom je važno i toj tuzi treba dati vremena.

Za razliku od „ljekovite fantazije“, tuga je osjećaj koji, kada je dopušten, trajno zacjeljuje. Baš kao što se na koži nakon ranjavanja događaju promjene koje dovode do zacjeljenja, tako i proces tugovanja zacjeljuje emotivnu povredu koju je netko „zagrebao“ pa su potrebe iz dubine ponovo izašle na vidjelo.

Zanemareno, neželjeno, nezaštićeno dijete...

Da bi netko mogao „zagrepsti“ po vašoj davnoj povredi, mora imati nešto što vam nedostaje. Ako se dijete u vama osjeća nezaštićeno, to može biti muškarac koji se doima snažnim i ponaša se zaštitnički. Ako se dijete u vama osjeća zanemareno, to može biti muškarac koji vas obasipa pažnjom. Ako se dijete u vama osjeća neželjeno, to može biti muškarac koji pokazuje snažnu želju i doima se strastvenim. Ako se dijete u vama osjeća nedoživljeno u svojoj mekoći i ranjivosti, to može biti muškarac koji je izrazito suosjećajan. Varijacija na temu je puno.

Kada osjetite da dobivate ono što vam treba, to je ugodan, ekstatičan, ljubavni osjećaj koji budi fantazije o tome kako taj izvor užitka i ljubavi zadržati. Vidjeli ste, tj. osjetili, što možete imati, a onda se pokazuje da to ipak ne možete imati. Tada se javljaju ideje o tome što možete reći ili napraviti, scenariji o tome kako bi se stvari mogle odvijati – a sve to kako biste zadržali „emotivni lijek“ koji vam je potreban.

Što vas najviše veže?

Iako vam ta osoba u cjelini možda uopće ne odgovara (zbog nekih drugih loših osobina ili zbog toga što vam nije dostupna), „ono što vam treba“, tj. emotivni lijek koji vam je ponudio ono je oko čega se vaše misli vrte, ono što projekcijama pokušavate zadržati. Zato je najvažnije prepoznati taj emotivni lijek, osvijestiti ono što vas najviše veže. Nakon što to osvijestite, slijedi mirenje s gubitkom. To može biti vrlo intenzivno tugovanje i snažan osjećaj gubitka, kao da gubite dio sebe. I istina je da na neki način gubite dio sebe – gubite dio svog dječjeg svijeta, dio dječjih emocija koje izviru iz dječje nemoći i idealizacije.

Taj gubitak je neminovan i u konačnici je dobar jer vas dovodi u kontakt s realnošću. Nakon što taj gubitak prežalite, s nekim drugim vam se neće tako lako zamagliti percepcija. Osim toga, kapacitet za idealizaciju moći ćete usmjeriti u ambiciju. Umjesto da se vežete za misli o svemu onom lijepom što možete doživjeti s tom osobom, moći ćete se vezati za misli o svemu onom lijepom što sami možete stvoriti.

I na kraju krajeva, možda zaljubljivanje u „pogrešnu“ osobu možda i nije tako pogrešno. Ako si date priliku da taj odnos iz vas izvuče zaostale krhotine vašeg dječjeg svijeta, takav odnos je upravo ono što vam je trebalo.