U svom pristupu kojim nas uči upoznavanju vlastite sjene i samoiscjeljenju dr. Ruediger Dahlke koristi meditaciju i smatra je jednim od najvažnijih „alata“ za ulazak u stanje svijesti u kojem možemo primati poruke s dubljih razina ...
Vrijeme u kojem živimo zasićeno je informacijama koje neprestano moramo obrađivati i uključivati u svoj život, a takav nas način života drži na površini. Da bismo živjeli cjelovito i ojačali svoje kapacitete za iscjeljenje, moramo se naučiti zaustaviti, osluhnuti unutarnji glas i dopustiti da do nas dopru unutarnje slike kojima naše nesvjesno s nama komunicira. Te slike ne izgledaju logično i ne mogu se objasniti umom pa ih mnogi zato u svakodnevici odbacuju. No u njima se kriju važne poruke za naš život.
Kako nam meditacija pomaže uspostaviti kontakt s uzrokom bolesti?
Kreirao sam mnoge vođene meditacije koje nas mogu uvesti u hipnotička stanja transa. To su stanja u kojima smo duboko opušteni. Tada je moguće ući u nesvjesne programe svoje duše i mijenjati ih ako je potrebno. U tim programima pohranjene su informacije i slike koje nas, ako su pozitivne, snaže, a ako su negativne, slabe nas. Kad su negativne, ujedno i umanjuju osjećaj vlastite vrijednosti pa i sposobnosti da se oslobodimo opterećenja koja nosimo na području zdravlja. Uzroci simptoma bolesti pohranjeni su na nesvjesnoj razini i samo su ondje dostupni.
Ako, primjerice, imamo strah od letenja, to je simptom, ali uzrok ne mora biti neko negativno iskustvo koje smo imali pri letenju, nego to može biti strah od gubitka kontrole koji se manifestira na ovaj način. Uzrok nije moguće otkriti na svjesnoj razini, koristeći um, argumente i intelekt. Tu nam, međutim, može pomoći meditacija, ali i hipnoza. Ljudi funkcioniraju na osnovi programa, a hipnozom možemo ući u te programe i zato je koristim u svom radu.
Kako ući u samohipnozu?
Kad god je naša pozornost okrenuta prema ‘unutarnjim doživljajima’, mi smo u svojevrsnom transu. Možemo ga ciljano izazvati, tako da pažnju usmjeravamo naizmjenično na vanjsku i unutarnju percepciju. Evo primjera: osoba može primijetiti da joj noge dodiruju tlo, da vidi sliku na zidu, da osjeća materijal kauča pod rukama, da osjeća toplinu u trbuhu…
Želimo li ovo vježbati, trebamo početi opažati tri vanjska i jedan unutarnji doživljaj, potom dva vanjska i dva unutarnja, zatim jedan vanjski i tri unutarnja, a na kraju se trebamo usmjeriti na četiri unutarnja doživljaja i pratiti što osjećamo. Važno je da prije ulaska u samohipnozu našem nesvjesnom damo instrukciju kako ćemo nakon, primjerice, 15 minuta biti opet u ‘sada i ovdje’, sasvim prisutni i svježi. Inače, postoji opasnost da ostanemo u tom ‘polusvjesnom’ stanju dulje vrijeme.
Što možemo očekivati kad uđemo u opušteno stanje transa karakteristično za samohipnozu i meditaciju?
U meditaciji nema logike, nema argumenata za i protiv, nema dobroga i lošega. Treba dopustiti da se slike i senzacije manifestiraju kakve jesu. Ako se pojavi otpor, to je poput znaka da u ‘tom grmu leži zec’. Ako smo spremni bolje pogledati što se krije iza otpora, možemo otkriti i što se krije iza našeg simptoma, zašto je tu, kada je nastao i što nam je potrebno da simptom postane nepotreban.
Mi smo naviknuli racionalizirati sve, pa i svoju bolest. Za sve imamo racionalno objašnjenje koje je često društveno prihvatljivije od objašnjenja koje bismo pronašli duboko u sebi da ga tražimo i želimo. Već u jednoj jedinoj meditaciji možemo doživjeti ravnotežu i iscjeljenje ili pak otkriti što je ono što nam stoji na putu da postignemo harmoniju, ravnotežu i zdravlje. A upravo tu prepreku ne želimo vidjeti i stoga odbijamo susresti se s tim aspektom sebe. Zato meditacije same po sebi nisu uvijek ugodne, ali vode prema osvještavanju.
