Danas se na Tibetu prepleću dvije struje, jedna koja pokušava očuvati tradiciju i druga koja pokušava uvesti ono što se smatra civilizacijskim tekovinama 21. stoljeća. Ali kako će Tibetance uvjeriti da promijene svoj način računanja vremena? Naime, tibetanska godina ima 354 dana. Naziv dobiva prema jednom od pet prirodnih elemenata, jin i jang energijama i 12 simboličnih životinja. Kako će ih uvjeriti da promijene svoju medicinu? Tibetanski liječnici svoje znanje uče napamet jer nema pisanih dokumenata. Osim što određuju dijagnozu, liječnici pronalaze i sirovinu za prirodni lijek i sami ga izrađuju. Sve to čine potpuno besplatno, a žive od naknade za lijekove i od darova.

Kako utvrđuju za koga je besplatno, a za koga je naknada za lijekove visoka? Tijekom pregleda i očitavanja pulsa pacijenta, liječnik zna je li mu život lak ili nije, i na osnovi toga određuje cijenu ili mu lijek daje besplatno. Iako je katkada u liječenju traumatskih slučajeva kirurški zahvat neizbježan, zbog inzistiranja na očuvanju svih organa čovjekova tijela i liječenju svakog od njih, tibetanska medicina nema kirurgiju.  No, bez obzira na to, Tibetanci se smatraju najzdravijim ljudima na planetu. Na nadmorskoj visini od 2500 metara žive pripadnici plemena čiji je prosječni životni vijek 120 godina, a radno su aktivni i do 90. godine života.

Koliko je sve njihovo specifično možda najbolje potvrđuje istraživanje Rasmusa Nilsena sa sveučilišta Berkley. On već godinama pokušava dokazati da su Tibetanci u tolikoj mjeri drugačiji da zapravo i nisu homo sapiens i nemaju DNK kao ljudi. Zaista, određeni dokazi potvrđuju razlike u DNK. Čak i prije Nilsenove teorije, američki znanstvenici sa Sveučilišta u Utahu pronašli su gene koji Tibetancima omogućuju da izdrže vrlo nisku razinu kisika u atmosferi na velikim nadmorskim visinama. U takvim uvjetima „obični“ ljudi jedva dišu, osjećaju se iscrpljeno danima, a često imaju i tegobe s plućima i mozgom.

Obitelj. U nekim plemenima još vlada poliandrija – bračna zajednica koju čine jedna žena i više muškaraca. Najzastupljenija je tzv. bratska poliandrija, a kada muž nema braću, u ovu bračnu zajednicu mogu stupiti i drugi muški rođaci. Rođenje muškog djeteta se slavi, veliča raznim obredima. Od 8. godine dječaci se uče čitanju i pisanju, a čak i najsiromašnije obitelji žele da im sin ide u samostan kod lama kako bi proučavao budističke svete knjige. Sa 18 godina dječaci se dalje obučavaju za obavljanje različitih poslova. Za razliku od njih, djevojčice se uglavnom uče da poslužuju muškarce. Čak i danas mnoge starice na Tibetu ne znaju koliko im je godina jer je njihovo rođenje bilo nevažno pa nije ni zabilježeno.
No, vjetrovi promjena donijeli su nove običaje. Osim što su žene sada ravnopravne i što im je podjednako omogućeno pohađanje svih škola, sada se sklapaju monogamni brakovi, između jedne žene i jednog muškarca. Mladići i djevojke sami odlučuju o svom budućem životu, a iz vremena poliandrije zadržali su običaj da prije sklapanja braka zamole Buddhu da im brak bude sretan.

Djeca. Tibetanci rano dobivaju djecu, još kao tinejdžeri. Način odgajanja je spontan, nimalo nalik našem. Oni se ne pitaju trebaju li njihova djeca spavati odvojeno od njih, trebaju li ih puštati da plaču kako bi se naviknuli na ovo ili ono, kada im treba početi davati krutu hranu. Od rođenja, djeca su u stalnom dodiru s majkama koje ih nose u šarenim maramama obješenim oko ramena, okrenuta licem prema njima. Bebe uvijek spavaju s roditeljima. U stalnom su kontaktu s ljudima (roditelji, braća, sestre, šira obitelj...) pa su im sve potrebe zadovoljene. Upravo zato što nemaju razloga za to, djeca vrlo rijetko plaču. Majke ih doje koliko god je moguće dulje. Hranjenje se ne obavlja po nekom utvrđenom rasporedu, svakih nekoliko sati, prema preporuci pedijatara ili nutricionista, nego, naslućujete, onda kada je dijete gladno.

PageBreak

Duhovnost. Dominantna religija na Tibetu je lamaizam ili tibetanski budizam. Izraz potječe iz značenja riječi „učitelj” – lama. Smatra se da je Dalaj lama, vrhovni duhovni, ali i svjetovni poglavar Tibeta besmrtan, da mu stari samo tijelo, a duh se prenosi na nasljednika. Imena koja se djetetu daju često imaju „budistički prizvuk“, primjerice: Dug Život, Dobra Sreća, Zadovoljstvo, itd. Ponekad ime oslikava i osobni stav roditelja: Moj San Se Ostvaruje, Sin Koji Dolazi... Ono što ne razumijemo skloni smo osuditi, a običaje koje mi nemamo proglašavamo praznovjerjem. Tako roditelji na Tibetu često prstom skinu malo čađe s dna lonca i namažu djetetu vrh nosa da bi ga, kako vjeruju, skrili od zlih duhova. Zaboravljamo da slične običaje imamo i mi (crveni končić oko bebine ruke koji je štiti od uroka i daruje joj zdravlje).
Prema budističkom vjerovanju, život je patnja, a da bi se čovjek oslobodio patnje, treba prestati biti rob svojih želja. Dostizanje nirvane vrhunska je mudrost, prosvjetljenje, ideal kojem se teži, a time završava proces patnje i boli u ovom životu. Glavne vrline budizma su mudrost, milostivost, empatija, harmonija. Upravo te osobine roditelji pokušavaju njegovati kod djece. Što to konkretno znači?

Harmonija iznad pravde. Inzistiranje na podjeli onoga što se ima. Na Tibetu nećete čuti roditelje koji se stavljaju u ulogu policajca i prosuđuju tko je u nekoj dječjoj svađi prvi uzeo neki predmet, ni tko je prvi započeo svađu (da bi baš on bio kažnjen). Ovdje vladaju drugačiji kriteriji ponašanja. Tako starije dijete treba podijeliti ono što ima s mlađom djecom, bez obzira na to koliko mu se čini da to nije fer.

Poštovanje života. Nema velike razlike između djece i odraslih, starih osoba i tinejdžera. Svi su podjednako važni, sa sviješću da svaka životna dob nosi svoje karakteristike, drugačije prednosti i slabosti. Zbog vjerovanja u inkarnaciju, djeca znaju da je važno poštovati svaki oblik života jer je baš svaki vrijedan poštovanja. Odnosno, u svakom trenutku svjesni su da oblik života koji vide može biti netko tko im je u prošlom životu bio važan ili blizak i drag. Takvo uvjerenje rezultira pojačanom pažnjom prema svakom živom biću, od biljke pa do najmanjeg insekta.

Sreća. Nama, naviknutima na to da za osmijeh treba imati veliki razlog, opuštenost i spontanost, Tibetanci mogu izgledati čudno, posebno kada znamo u kakvim teškim materijalnim uvjetima žive. Mi mislimo da je sreća nekakav cilj kojemu treba težiti. Očekujemo da ćemo ga dostići kada se zaposlimo, odškolujemo djecu, sebi osiguramo egzistenciju… Za razliku od nas, Tibetanci žive sada i ovdje. Imaju osmijeh na licu ne iz nekog posebnog razloga, nego jednostavno radi osmijeha.