Super-ego: Unutarnji putokaz za istinske vrijednosti

Unutarnji putokaz

Id, ego i super-ego

Sigmund Freud otac je pojma super-ego. Freud je prvi podijelio čovjekovu ličnost na tri dijela pa je dio u kojem je sadržana naša idealna slika, naš uzor, ono čemu težimo postati, nazvao super-ego. Nasuprot super-egu Freud je stavio id, nagonski dio čovjeka, a u sredinu ego, dio ličnosti koji između prethodna dva dijela pokušava postići ravnotežu, odnosno svladati nagone i približiti se idealu – super-egu.

Nakon Freuda mnogi filozofi, psiholozi, psihoterapeuti i duhovni učitelji govorili su o super-egu kao o važnom dijelu ličnosti koji upravlja ne samo našim ponašanjem, nego i našim doživljavanjem sebe i svijeta oko sebe.

Kako nastaje super-ego

Kako taj dio ličnosti nastaje? U ranom djetinjstvu, kad smo potpuno ovisni o prihvaćanju, podršci i brizi svojih roditelja, izuzetno smo osjetljivi na svaku promjenu njihova raspoloženja i emocija.

Poput male osjetljive spužve upijamo reakcije svojih staratelja i energetski odmah prepoznajemo što oni odobravaju, a što odbacuju. U strahu da i sami ne budemo odbačeni (za djecu bi to, u krajnosti, moglo značiti i smrt, jer bez podrške roditelja dijete nikako ne može preživjeti), mi poštujemo sve njihove zabrane, a mnoge njihove negativne reakcije na pojave oko sebe zapažamo i trudimo se nikako ih ne izazvati. Tako svoje ponašanje nesvjesno potpuno prilagođavamo željama svojih roditelja. I, ako smo u tome uspješni, izrastamo u njihovo voljeno dijete.

Čini se da je to upravo onako kako treba biti. Roditelj je time ispunio svoju dužnost: naučio je dijete da treba pristojno pozdravljati ljude, da u tramvaju ne treba vikati, da cestu smije prelaziti samo kad je zeleno svjetlo na semaforu, da ne treba svakome iskreno reći sve što primjećuje...

Ako žena nije lijepa, muž je neće voljeti

I zaista, te i još mnoge druge korisne upute koje nam pomažu preživjeti u društvu dio su unutarnje strukture koja je nastala osluškivanjem roditeljskog odobravanja ili neodobravanja, strukture koju nazivamo super-ego.

No njezin dio još su mnoge zabrane ili neodobravanja koja se razlikuju i ovise o unutarnjim strukturama ličnosti naših roditelja, na primjer: dječak mora biti jak, slabost je za curice; u obitelji su svi vrsni stručnjaci, trebaš biti izvrsna u školi; nepristojno je ljutiti se, sve se može reći mirno i pristojno; ako žena nije lijepa, muž je neće voljeti; nemaš li što pametno reći, radije šuti...

Potiskivanje osjećaja

Dijete upija izrečene ili neizrečene poruke svojih roditelja i pokušava se ponašati u skladu s njima. Da bi zaslužilo roditeljsku ljubav, potiskuje vlastite osjećaje, želje i potrebe koje se roditelju ne čine prikladnima, prihvatljivima, dostojnima. Stoga, dječak neće pokazivati slabost roditelju koji to smatra manom, djevojčica će se, očekuju li to roditelji od nje, truditi pod svaku cijenu dobivati odlične ocjene u školi, ako treba i varajući na ispitima, drugi dječak uvijek će i svuda biti izuzetno pristojan i fin i osim roditelja hvalit će ga i učitelji...

Tako će dijete preživjeti u roditeljskom domu, dobit će odobravanje i prihvaćanje koje mu je potrebno da odraste. Ali... Što će se dogoditi sa slabošću koju prvi dječak nije pokazivao roditelju? Što će se dogoditi s teškoćama djevojčice i osjećajem da ne može lako svladati gradivo? Što će se dogoditi s finim pristojnim dječakom kad na nečiju drsku uvredu poželi grubo odgovoriti? Jesu li slabost, nemogućnost da se školsko gradivo lako svlada i grubost nestali iz života navedene djece?  

PageBreak

Nisu. Sve su te osobine ostale u njima. One postoje, duboko potisnute, neprihvaćene i osuđene od strukture koja je pounutrila stavove roditelja i postala dio njihove ličnosti – njihov super-ego. Ta će djeca postati odrasli ljudi koji će sa svojim super-egom „voditi rat“ svaki put kad osjete slabost, teškoću u razumijevanju ili vlastitu grubost.

Super-ego je pounutrenje svih autoritarnih figura koje su važne u našim prvim godinama života i njihovih vrijednosti, osuda, predrasuda, uvjerenja, upozorenja i naredbi. Pritom postupno razvijamo unutarnji prisilni mehanizam koji na temelju nametnutih vrijednosti održava kontrolu kako bi neprihvatljiva ponašanja ostala u nesvjesnom, a prihvatljiva se iskazala tako da za njih dobijemo pažnju i priznanje.

Krivnja, sram, tuga, bol...

Potiskivanje osjećaja i potreba bolno je iskustvo. Čak i kad je nesvjesno, ono nas boli duboko u našoj nutrini. Tako i djeca iz navedenih primjera koja su potisnula svoju slabost, svoje teškoće u učenju i svoju grubost nisu to učinila bezbolno i lako. U sebi, ona su se bunila i čez­nula da budu prihvaćena sa svojim slabostima, teškoćama, grubostima i svim osobinama koje roditelji nisu prihvatili.

Njihove potrebe i želje postoje u njima kao njihov slabašni glas nasuprot snažnom glasu roditelja koji govori da nečega ne treba biti i osuđuje njihove osobine. Dijete koje sluša pounutreni glas roditelja osjeća krivnju, sram, tugu, bol ili neki drugi sličan osjećaj zbog onoga što u njemu postoji, a roditelj to ne može prihvatiti.

Pounutreni glasovi roditelja

Kada djeca iz naših primjera odrastu, ona u sebi nose pounutrene glasove svojih roditelja u dijelu svoje ličnosti koji nazivamo super-ego. Svaki put kad osjete slabost, teškoće u razumijevanju ili grubost, njihov super-ego ih napada unutarnjim glasom ili izazivanjem osjećaja srama i neadekvatnosti. Njihov ego, pak, poprima dječje osobine njihove ličnosti i brani se, osjeća krivnju, muku, patnju, tjeskobu...

Ta unutarnja borba između onoga što jest i onoga što bi trebalo biti odnosi velik dio energije svakog odraslog čovjeka, čini ga nezadovoljnim i tjeskobnim zbog unutarnje želje da se popravi, da konačno postane onaj pravi.

Osuda drugih

Da stvar postane još kompliciranija, kada djeca iz naše priče odrastu i uđu u odnose s drugim ljudima, njihov super-ego neće napadati samo njih, napadat će i ostale ljude s kojima uspostave bilo kakav odnos, a osobito one s kojima su bliski.

Tako oni neće osuđivati samo slabost u sebi, osuđivat će je i u drugima, neće moći prihvatiti svoje, ali ni tuđe poteškoće u razumijevanju nekih pojmova, snažno će osuđivati svoj bijes kada se u njima pojavi, ali i sve ljude koji se usuđuju otvoreno iskazati ljutnju...

Život koji smo super-egom u sebi ogradili pokušavat ćemo na isti način ograditi i ograničiti i drugima.

Super-ego i istina

Postoje tri važne istine o super-egu. Prva je da svaki čovjek ima super-ego. To je snažna unutarnja struktura ličnosti koja je nastajala od najranijega djetinjstva te smo s njom izuzetno poistovjećeni i najčešće čvrsto vjerujemo da je prava istina koju trebamo slijediti i tako dostići ostvarenje vlastite osobnosti.

Druga je istina da je super-ego svakoga čovjeka drugačiji. Svaki super-ego na drugačiji način stvara savršenu sliku svijeta, života i samoga sebe i tjera nas da se toj savršenoj slici približimo. Treća istina o super-egu jest da nijedan super-ego ne omogućava viđenje svijeta i života onakvim kakav on uistinu jest.

PageBreak

Dr. Rachel Naomi Remen u svojoj knjizi Priče koje iscjeljuju sažela je to na vrlo slikovit način:

Stvari ne vidimo onakve kakve jesu, nego kakvi smo mi

„Prema talmudskom učenju, mi ne vidimo stvari onakvima kakve jesu. Vidimo ih onakvima kakvi smo mi. Vjerovanje je poput sunčanih naočala. Kroz sunčane naočale sve je zeleno. Kad život promatramo kroz vjerovanje, teško sami sebe možemo uvjeriti da ono što vidimo nije stvarno. Da bismo shvatili što je stvarno, moramo se prisjetiti da nosimo sunčane naočale te da ih trebamo skinuti. Jedan od velikih trenutaka u životu jest onaj kad prvi put shvatimo da ih imamo. Sloboda nam je tada vrlo blizu.“

Ista autorica nastavlja: „Jedna od najdramatičnijih manifestacija životne snage vidljiva je u svijetu biljaka. Kad su vremena teška i nema onoga što je potrebno za cvat, određene se biljke pretvaraju u spore. One potisnu i ograde vlastitu životnu snagu kako bi mogle opstati. To je djelotvorna strategija. Spore stare tisuće godina prerasle su u biljke kad su uvjeti postali povoljni.

Djeca potiskuju dijelove sebe koji nisu voljeni

Kad ih nitko ne prihvaća, djeca stvaraju spore. U okružju koje ne prihvaća njihovu jedinstvenost, kad ih se prosuđuje, kad ih se kritizira ili se pohvalom oblikuju u ono što se od njih traži, a ne podupire se ono što doista jesu, djeca potiskuju dijelove sebe koji nisu voljeni. Ljudi se u mladosti mogu pretvoriti u spore i ostati u tome stanju veći dio života. Ali spore su strategija preživljavanja, a ne način življenja.“

Dr. Rachel Naomi Remen radila je niz godina kao duhovni terapeut s bolesnicima oboljelima od raka. Mnogi njezini pacijenti su, tijekom rada s njom, otkrili da je uzrok njihove bolesti bio u odbacivanju nekih dijelova vlastite osobnosti, čime su oslabili svoju životnu snagu i omogućili bolesti da se razvije.

Kad ne prihvaćamo sebe kao cjelinu, kad ne dopuštamo da naši ponekad potpuno suprotni dijelovi zajedno u nama postoje, mi slabimo svoju životnu energiju. Drugim riječima, ako naš super-ego postane previše glasan i snažan, naša životna energija utihne i tada može postati teško čak i preživjeti.

Od suženja do unutarnjeg procvata

Je li moguće izići iz začaranog kruga super-ega? Je li se moguće suprotstaviti unutarnjim glasovima koji od nas zahtijevaju da budemo ovakvi, a ne budemo onakvi, da činimo uvijek ovako, a nikada onako, koji nas još od djetinjstva samo osuđuju i posramljuju kad se usudimo učiniti nešto što nam brane? Jest, ali to zahtijeva predanu vježbu i ­hrabrost.

Avikal Emil Constantino, autor knjige Slobodan da budeš što jesi (Freedom to be Yourself) pokazuje nam kako možemo postati svjesni svojeg super-ega, kako možemo prepoznati njegove zamke i postupno se oslobađati njegovih negativnih utjecaja na svoj život. U brojnim vježbama opisanima u knjizi autor nas izravno upućuje kako upoznati i kako se boriti s ovom negativnom unutarnjom strukturom.

Ja sam jedini ja koji postoji

Naravno, nije dovoljno pročitati knjigu da bismo se ove strukture oslobodili. Potrebno je meditirati, vježbati i raditi s iskusnim voditeljima da bismo specifičnosti svojeg super-ega prepoznali, oslobodili se njegova utjecaja i vratili sebi vlastitu energiju i snagu od koje smo se odvojili. Kako izgleda jedan trenutak dubokog uvida i iskoraka iz vlastitog super-ega dr. Remen opisuje riječima svog pacijenta:

„Šokiran sam jutrošnjim otkrićem u meditaciji. Osjetio sam jednostavno da sam ja Ja i nakon toga duboki mir i prihvaćanje. Otkrio sam da sam ja jedini Ja koji postoji, ja sam jedini od svoje vrste. I nisam sam u tome. Svi ljudi su jedino Ja koje postoji. Svaki je čovjek neponovljivi primjerak svoje vrste. I ne postoji nitko poput njega.

Ključ

Mislim da je to ključ svega – sućuti, dobrote, vjere u život, misterija. Istinski i nepreuveličan osjećaj važnosti i samovrednovanja. Veći dio života proveo sam uspoređujući se s drugim muškarcima. Jesu li ispred mene u Forbesu? Sjede li u moćnijim upravnim odborima? Jesu li pametniji? Seksepilniji? Imaju li više kose? I sve to vrijeme sve sam stvari i sebe samo promatrao na takav način. Ali ja nisam jedan od motora koje proizvodi moja tvrtka u stotinama i tisućama primjeraka. Ja sam ručni rad. Jedinstven. Nesavršen, ali kreativnije djelo od svih savršenih tehnoloških proizvoda.“

Budući da je svatko od nas jedini primjerak svoje vrste, uzaludno je uspoređivati se i natjecati da bismo jednom, možda, zadovoljili sliku savršenog sebe kakvu nam nameće vlastiti super-ego. Kad se oslobodimo zahtjeva super-ega, možemo doživjeti duboko poštovanje prema svojoj jedinstvenosti koja ne isključuje ni jedan jedini djelić nas. Otkrivanjem i prihvaćanjem svih svojih dijelova, možemo se osloboditi potrebe da budemo savršeni i umjesto toga postati cjeloviti, jedinstveni i duhovno snažni.