Umjetnost je jača od bilo koje medicinske terapije!

Dvije ljubavi

Glazbeni i dramski terapeut

Odlučila sam slijediti svoje srce. Napustila sam Kairo i našla se u Rimu. Mislila sam kako ću nastaviti predavati glumu na tamošnjem Američkom sveučilištu, ali baš tada su Amerikanci ukinuli katedru za dramu. Okrenula sam se drugoj umjetnosti koja me oduvijek privlačila – glazbi. Kako sam završila srednju glazbenu školu, svirajući dva instrumenta – klavir i flautu, počela sam podučavati glazbene predmete u američkoj školi, voditi zbor, ali i dramske grupe. Uživala sam u kreativnom radu s djecom.

Sljedeće odredište kamo sam otputovala s mužem bio je Kuvajt. Tamo sam, radeći u najvećoj britanskoj školi u tom dijelu svijeta, dobila priliku za rad s djecom s posebnim potrebama. Patron naše škole odlučio je otvoriti kuću za djecu s posebnim potrebama zbog čega je pozvao istaknute britanske stručnjake da rade s njima. Pridružila sam se timu radeći u njemu kao glazbeni i dramski terapeut i tu se potvrdilo ono što sam i prije osjećala: umjetnost je jača od bilo koje medicinske terapije!

S Tuarezima u pustinji

Zanimljivo je da to znaju i ljudi pustinje, Tuarezi, koje sam nekoliko godina poslije upoznala putujući Saharom i opisala u knjizi Libija – priča o ljudima… Noću, kad bi se sve smirilo u kanjonima Acacusa, odšetala bih iz kampa i pod nebom punim zvijezda, u društvu mnogih šakala, lisica i drugih životinja koje negdje u mraku vrebaju noćni obrok, počela bih svirati svoje pustinjske meditacije. Svake sam večeri uživala i muzicirala na svojoj maloj plastičnoj blok-flauti.

Ujutro, nakon svoga prvoga muziciranja, ispred svog sam šatora našla zdjelicu mlijeka i malo datulja, a nedaleko od šatora sjedila je mala grupa Tuarega i tiho razgovarala s mojim vodičem. Kad sam im se pridružila, na moj upit o hrani koju sam pronašla ispred šatora, vodič je objasnio da je to donijela ta grupa ljudi koji su došli da ih liječim. Uz dužno poštovanje, pokušala sam im objasniti da ja nisam liječnica.

Ti si jučer svirala

No jedan od Tuarega mirno je rekao: „Ti si jučer svirala.“ Potvrdila sam i dodala da ja nisam liječnica. Čovjek me pogledao ravno u oči i mirno, sa smiješkom, kimnuo glavom: „Jesi, jesi!“ Moj mi je vodič tada rekao da Tuarezi biraju ljude kojima vjeruju i koji ih iscjeljuju. Lijek može biti i glazba. Duboko počašćena ovim povjerenjem, nastavila sam svirati svake večeri, a oni mene zvati duhtora.

Glazbena terapija pokazala se uspješnom u Kuvajtu, naučila sam djecu kako pjevati i kad nemaju glasa, kako plesati čak i ako nemaju noge… Djeca s posebnim potrebama, nakon tri godine terapije, uspjela su odigrati kazališnu predstavu. I to na engleskom jeziku!

PageBreak

Uslijedio je Bangladeš. Tamo sam, uz rad sa studentima u Centru za azijski teatar i Internacionalnoj školi u Dhaki, pri Britanskom savjetu vodila radionice u centrima za rehabilitaciju paraliziranih i centrima za nezbrinutu djecu. U Bangladešu sam najviše naučila o samoj sebi – volonterski radeći s djecom i odraslima, shvatila sam da u tome pronalazim najveće zadovoljstvo.

Glumci koje sam uvodila u terapijski rad bili su oduševljeni radionicama i prilikom da rade s hendikepiranima jer su uvidjeli što se umjetnošću može postići. Glazbom smo izvlačili napetost iz paraliziranih tijela, učili djecu disati prislanjajući ih na svoje tijelo,  stavljali paraliziranima zvončiće na udove kako bi čuli kad ih uspiju pomaknuti... Upravo u Bangladešu imala sam najbolje rezultate muzičkom terapijom pa sam počela skladati terapijsku glazbu.

Ti si rođeni učitelj

Gledajući nezbrinutu djecu s ulice u Bangladešu, s kojom sam radila tri i pol godine u slamovima na periferiji Dhake, shvatila sam koliko sam bogata. Ne zato što imam novaca, nego zato što su mi moji dragi, nesebični roditelji darovali slobodu i izbor aktivnosti u edukaciji  i tako pomogli da kao odrasla žena budem spremna dijeliti svoje znanje i uživati u tome. Najveća mi je radost bila naučiti nekoga plivati i pjevati, plesati i disati...

„Ti si rođeni učitelj“, govorio je moj pokojni suprug, a meni je bilo drago da prepoznaje tu moju vještinu. Radila sam puno, mijenjala svijet i bila svjesna vrijednosti toga rada. Svaka minuta je vrijedila, svaki sat, dan i godine uložene u jedan korak ili glas djeteta koji se rodio na sceni u trenutku predstave postavljene s djecom s posebnim potrebama u Kuvajtu, svaki pokret paraliziranog djeteta ili osmijeh na licima napuštene djece u Bangladešu...

Novi svjetovi

Projekte koje sam provodila na tri kontinenta nastavljam i u Hrvatskoj. S Emilom Heronom Vargovićem radim na projektu Umjetnost u terapiji gdje je moja glazba za medicinu integrirana s njegovim slikama i videoanimacijama.

U Udruzi za autizam iz Zagreba naišla sam na vrijedan tim roditelja i stručnjaka posvećenih nastojanjima da se kreiraju novi svjetovi za djecu i odrasle osobe s autizmom u našoj zemlji. Zajedno se borimo za osobe s posebnim potrebama. Vrijedno se boriti. Nije lako. Ali drukčije se ne može. Jer samo kad djelujemo, postižemo pomake u svijetu oko sebe.

Sretna sam da radim ono što volim i odatle izvire moja snaga. Stvarajući predstave i predavanja za djecu, komponirajući glazbu, ostvarujući projekte za ljude s posebnim potrebama, pišući poeziju i priče... izražavam zahvalnost životu koji mi omogućava da na tako raznolike načine upoznajem sebe.