Majrema Reuter svoju ljubav prema medicini i umjetnosti spojila je u terapeutski rad u kojemu glazbu koristi kao lijek i stimulaciju. Djeca s posebnim potrebama diljem svijeta otvaraju se njezinim metodama Rada i napreduju. Upoznajte ...
Dvije ljubavi
Od mladosti u meni su postojale dvije ljubavi – želja da pomažem ljudima i potreba da živim umjetnost. Činilo se da je zauvijek prevladala umjetnost kad sam, nakon položenih ispita na trećoj godini studija medicine u Rijeci, odlučila napustiti liječnički poziv i upisala se na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Akademiju sam završila s odličnim ocjenama i Rektorovom nagradom i počela glumiti u velikim hrvatskim kazališnim kućama. No kad sam dobila ponudu da odem predavati glumu na Američkom sveučilištu u Africi, prihvatila sam je. U Kairu sam predavala glumu i radila kao asistentica direktora Opere. U istom sam gradu upoznala ljubav svoga života, svog budućeg muža, Carla Reutera, britanskog diplomata. Nakon nekog vremena trebalo je odlučiti: otići s njim dalje u diplomatske vode ili ostati u Kairu, gdje sam se već bila etablirana kao stručnjak.
Glazbeni i dramski terapeut
Odlučila sam slijediti svoje srce. Napustila sam Kairo i našla se u Rimu. Mislila sam kako ću nastaviti predavati glumu na tamošnjem Američkom sveučilištu, ali baš tada su Amerikanci ukinuli katedru za dramu. Okrenula sam se drugoj umjetnosti koja me oduvijek privlačila – glazbi. Kako sam završila srednju glazbenu školu, svirajući dva instrumenta – klavir i flautu, počela sam podučavati glazbene predmete u američkoj školi, voditi zbor, ali i dramske grupe. Uživala sam u kreativnom radu s djecom.
Sljedeće odredište kamo sam otputovala s mužem bio je Kuvajt. Tamo sam, radeći u najvećoj britanskoj školi u tom dijelu svijeta, dobila priliku za rad s djecom s posebnim potrebama. Patron naše škole odlučio je otvoriti kuću za djecu s posebnim potrebama zbog čega je pozvao istaknute britanske stručnjake da rade s njima. Pridružila sam se timu radeći u njemu kao glazbeni i dramski terapeut i tu se potvrdilo ono što sam i prije osjećala: umjetnost je jača od bilo koje medicinske terapije!
S Tuarezima u pustinji
Zanimljivo je da to znaju i ljudi pustinje, Tuarezi, koje sam nekoliko godina poslije upoznala putujući Saharom i opisala u knjizi Libija – priča o ljudima… Noću, kad bi se sve smirilo u kanjonima Acacusa, odšetala bih iz kampa i pod nebom punim zvijezda, u društvu mnogih šakala, lisica i drugih životinja koje negdje u mraku vrebaju noćni obrok, počela bih svirati svoje pustinjske meditacije. Svake sam večeri uživala i muzicirala na svojoj maloj plastičnoj blok-flauti.
Ujutro, nakon svoga prvoga muziciranja, ispred svog sam šatora našla zdjelicu mlijeka i malo datulja, a nedaleko od šatora sjedila je mala grupa Tuarega i tiho razgovarala s mojim vodičem. Kad sam im se pridružila, na moj upit o hrani koju sam pronašla ispred šatora, vodič je objasnio da je to donijela ta grupa ljudi koji su došli da ih liječim. Uz dužno poštovanje, pokušala sam im objasniti da ja nisam liječnica.
Ti si jučer svirala
No jedan od Tuarega mirno je rekao: „Ti si jučer svirala.“ Potvrdila sam i dodala da ja nisam liječnica. Čovjek me pogledao ravno u oči i mirno, sa smiješkom, kimnuo glavom: „Jesi, jesi!“ Moj mi je vodič tada rekao da Tuarezi biraju ljude kojima vjeruju i koji ih iscjeljuju. Lijek može biti i glazba. Duboko počašćena ovim povjerenjem, nastavila sam svirati svake večeri, a oni mene zvati duhtora.
Glazbena terapija pokazala se uspješnom u Kuvajtu, naučila sam djecu kako pjevati i kad nemaju glasa, kako plesati čak i ako nemaju noge… Djeca s posebnim potrebama, nakon tri godine terapije, uspjela su odigrati kazališnu predstavu. I to na engleskom jeziku!
