Svatko od nas u sebi ima unutarnji putokaz koji mu govori koje vrijednosti treba poštovati. No često to nije glas našeg bića, nego glas društva i obitelji. Otkrijte tu istinsku razliku i super-ego pretvorite u super-heroja
Izvor: Mare Milin
žena proljeće boje
Izvor: Mare Milin
U ratu s njim
Nisu. Sve su te osobine ostale u njima. One postoje, duboko potisnute, neprihvaćene i osuđene od strukture koja je pounutrila stavove roditelja i postala dio njihove ličnosti – njihov super-ego. Ta će djeca postati odrasli ljudi koji će sa svojim super-egom „voditi rat“ svaki put kad osjete slabost, teškoću u razumijevanju ili vlastitu grubost.
Super-ego je pounutrenje svih autoritarnih figura koje su važne u našim prvim godinama života i njihovih vrijednosti, osuda, predrasuda, uvjerenja, upozorenja i naredbi. Pritom postupno razvijamo unutarnji prisilni mehanizam koji na temelju nametnutih vrijednosti održava kontrolu kako bi neprihvatljiva ponašanja ostala u nesvjesnom, a prihvatljiva se iskazala tako da za njih dobijemo pažnju i priznanje.
Krivnja, sram, tuga, bol...
Potiskivanje osjećaja i potreba bolno je iskustvo. Čak i kad je nesvjesno, ono nas boli duboko u našoj nutrini. Tako i djeca iz navedenih primjera koja su potisnula svoju slabost, svoje teškoće u učenju i svoju grubost nisu to učinila bezbolno i lako. U sebi, ona su se bunila i čeznula da budu prihvaćena sa svojim slabostima, teškoćama, grubostima i svim osobinama koje roditelji nisu prihvatili.
Njihove potrebe i želje postoje u njima kao njihov slabašni glas nasuprot snažnom glasu roditelja koji govori da nečega ne treba biti i osuđuje njihove osobine. Dijete koje sluša pounutreni glas roditelja osjeća krivnju, sram, tugu, bol ili neki drugi sličan osjećaj zbog onoga što u njemu postoji, a roditelj to ne može prihvatiti.
Pounutreni glasovi roditelja
Kada djeca iz naših primjera odrastu, ona u sebi nose pounutrene glasove svojih roditelja u dijelu svoje ličnosti koji nazivamo super-ego. Svaki put kad osjete slabost, teškoće u razumijevanju ili grubost, njihov super-ego ih napada unutarnjim glasom ili izazivanjem osjećaja srama i neadekvatnosti. Njihov ego, pak, poprima dječje osobine njihove ličnosti i brani se, osjeća krivnju, muku, patnju, tjeskobu...
Ta unutarnja borba između onoga što jest i onoga što bi trebalo biti odnosi velik dio energije svakog odraslog čovjeka, čini ga nezadovoljnim i tjeskobnim zbog unutarnje želje da se popravi, da konačno postane onaj pravi.
Osuda drugih
Da stvar postane još kompliciranija, kada djeca iz naše priče odrastu i uđu u odnose s drugim ljudima, njihov super-ego neće napadati samo njih, napadat će i ostale ljude s kojima uspostave bilo kakav odnos, a osobito one s kojima su bliski.
Tako oni neće osuđivati samo slabost u sebi, osuđivat će je i u drugima, neće moći prihvatiti svoje, ali ni tuđe poteškoće u razumijevanju nekih pojmova, snažno će osuđivati svoj bijes kada se u njima pojavi, ali i sve ljude koji se usuđuju otvoreno iskazati ljutnju...
Život koji smo super-egom u sebi ogradili pokušavat ćemo na isti način ograditi i ograničiti i drugima.
Super-ego i istina
Postoje tri važne istine o super-egu. Prva je da svaki čovjek ima super-ego. To je snažna unutarnja struktura ličnosti koja je nastajala od najranijega djetinjstva te smo s njom izuzetno poistovjećeni i najčešće čvrsto vjerujemo da je prava istina koju trebamo slijediti i tako dostići ostvarenje vlastite osobnosti.
Druga je istina da je super-ego svakoga čovjeka drugačiji. Svaki super-ego na drugačiji način stvara savršenu sliku svijeta, života i samoga sebe i tjera nas da se toj savršenoj slici približimo. Treća istina o super-egu jest da nijedan super-ego ne omogućava viđenje svijeta i života onakvim kakav on uistinu jest.
