Tuga koja guši

Gubitak roditelja ili drage osobe, kad god se dogodi, preuranjen je i nikad na njega ne možemo biti spremni. Smrt je jedan od velikih tabua o kojima se ne govori, možda zato što nas potiče na emociju s kojom se nerijetko teško nosimo – potiče nas na tugu. Osim što tuga boli, tugujemo u samoći jer je ona jedna od emocija koje se vežu uz sram. Sramimo se biti tužni, sramimo se plača, skrivamo suze, dok ćemo, primjerice, ljutnju oglasiti na sva zvona. Kad tuga zavlada u našem srcu i duši, postaje nam teško disati i osjećamo da nas ta tuga guši – i to, osim psihički, i vrlo realno fizički.

Tuga je emocija koja nas polako paralizira, polako postajemo svjesni svih aspekata života koji se mijenjaju i tek nam polako nadolazi koliko nam zapravo osoba koju smo izgubili nedostaje. Prolazeći kroz sve situacije u kojima smo zajedno bili, različite zgode i nezgode kojih se prisjećamo putujući kroz poznata područja, isprva se javlja osjećaj sreće, a potom nedostajanja i neutažive tuge. I dok se nekako možemo ispuhati i „odljutiti“, emociji tuge teško možemo dati oduška plakanjem – nakon suza ostaje samo tup osjećaj praznine koju više nikako ne možemo ispuniti.

Važno je proći sve faze

Proces žalovanja ima nekoliko faza: od prvotnog šoka, umrtvljenja, čežnje i osamljivanja, žalosti, u nekim slučajevima čak i ljutnje jer smo ostavljeni, do umora i, konačno, olakšanja te povratka u stanje ravnoteže – sreće. Problem nastaje kad u tom procesu zaglavimo u nekoj od faza i ne možemo naprijed. Neki se zbog toga čak i razbole. Pokušat ću vam pomoći da ove faze prođete što prirodnije i sa što manje stresa.

Kineska tradicionalna medicina vidi tugu kao jednu od „negativnih“ emocija u našem tijelu koje ometaju njegov pravilan rad. Tuga, briga, strah, ljutnja i pretjerano razmišljanje javljaju se da nas podsjete kako je u našem tijelu blokirana energija i to, redom, u meridijanima srca, pluća, bubrega, jetara i slezene. No, ta blokirana energija može nastati u tijelu ili biti izazvana vanjskim događajima. Budući da tuga energetski blokira naš meridijan srca, gotovo se s razlogom u našem jeziku kaže: srce mi je puklo od boli.

Prihvaćanje gubitka

Poučavajući ljude sreći, opisujem život kao putovanje u kojem nam kao kompas služi pojam sreće. Kad smo sretni, nema negativnih emocija, a meridijani su otvoreni. To je dobra baza da tijelo bude u homeostazi i da bude zdravo. No, naravno, put do sreće nije uvijek lak i jednostavan.

Prolazeći kroz različite faze žalovanja, na različite načine pokušavamo prihvatiti gubitak i novonastalo stanje. U tim fazama naše tijelo teško otpušta blokiranu energiju, pogoršavajući i otežavajući proces žalovanja. Stoga će vam sljedeće sugestije pomoći da otpustite tu negativnu energiju.

Kad osjetite bol i nalet plača, nemojte se susprezati. Naprotiv, pustite da suze izađu, ali pritom pokušajte disati. Svakim udahom pokušajte osvijestiti gdje vas boli – primijetit ćete da ste gotovo locirali gdje se u tijelu nalazi ta bol. Naime, pod stresom blokirana energija u svakome od nas zadržava se na različitim mjestima i disanjem je možemo lakše otpustiti.

Boja žalovanja

Kod nas je običaj da se u žalovanju nosi crnina. Prema elementima, crna boja potiče energiju vode. Kad smo tužni, već time blokiramo vatru, stoga nošenjem crne boje još više blokiramo i otežavamo rad tom našem jadnom srcu. Zbog toga ne čudi što tradicije nekih naroda sugeriraju svijetle boje i slavlje kako bi se olakšalo onima koji ostaju. Primjerice, boja naj­dubljeg žalovanja među srednjovjekovnim europskim kraljicama bila je bijela. Razmislite o tome da i vi možda zamijenite crninu nekom drugom bojom: iako biste iznevjerili tradiciju, time biste malo pomogli sebi.

Nadalje, meditacija ili relaksacija u razdoblju tugovanja nekim ljudima jako teško pada jer kad se osame, još jače osjećaju tugu. No, iako nam na početku doista bude malo teže, energetska vježba puni nas svježom energijom olakšavajući barem energetski aspekt žalovanja. Stoga bih vam svakako savjetovao da se ili priključite nekoj grupi za meditaciju ili relaksaciju, ili jednostavno vježbate sami.

I, na kraju, nemojte se zakapati u obaveze kako biste zaboravili, nego se družite. Pričajte bližnjima o svojoj majci u sretnim i smiješnim epizodama. Budite zahvalni za sve što ste od nje dobili – svu ljubav, razumijevanje i mudrost – i obećajte si da ćete se truditi barem dio toga prenijeti drugima.