Više neurona u mozgu nego elementarnih čestica u svemiru
U mozgu ima oko stotinu bilijuna neurona, a svaki od njih ima od tisuću do deset tisuća veza s drugim neuronima. Jedan od vodećih neuroznanstvenika, Vilayanur Ramachandran, u jednom od svojih govora navodi kako je broj kombinacija svih mogućih aktivnosti između neurona u mozgu veći od broja elementarnih čestica u svemiru. Životna iskustva mijenjaju broj veza između neurona. Izložimo li se novim doživljajima, stvarat ćemo nove neuronske veze.
Povezanost je temeljni aspekt našeg ljudskog postojanja, ne samo biološki, u mozgu, nego i na puno drugih razina. Kvaliteta povezanosti unutar obitelji, tijekom odrastanja, određuje kako i koliko ćemo se u odrasloj dobi osjećati povezanima sa samima sobom te kako i koliko ćemo se moći povezivati s partnerom i drugim, nama važnim ljudima.
Povezivanje s odbačenim i izoliranim dijelovima sebe
Naravno, ta određenost koja se stječe u djetinjstvu nije konačna, ona se može mijenjati, a najučinkovitije se mijenja putem psihoterapije, procesa u kojem se, kroz odnos s terapeutom, na nov način povezujemo s izoliranim i odbačenim dijelovima sebe kako bismo se lakše i bolje mogli povezivati s drugima i samim time dobiti više snage za kreiranje života kakav želimo.
Osjećaj povezanosti nešto je što nam u životu može biti zaista dobra nit vodilja. To ne znači da se trebamo povezivati sa svima, pa i s ljudima koji su prema nama grubi. Upravo suprotno. Kako bismo povećali ili zadržali svoj dobar osjećaj povezanosti sa sobom i drugima, nužno je moći se obraniti i zaštititi od onih koji nam taj dobar osjećaj narušavaju.
Kad smo ranjivi i ne znamo kako dalje
Osjećaj povezanosti ima i svoju dubinu. Produbljuju ga zajednička iskustva, ali i više od toga – produbljuje ga stupanj izloženosti u odnosu. Ako se u važnim odnosima povezujemo i onda kad smo ranjivi, izgubljeni, nesigurni, kad ne znamo kamo i kako dalje, to puno znači. To gradi osjećaj sigurnosti u tom odnosu, ali i osjećaj sigurnosti u nošenju s vlastitim slabostima, što nas čini sigurnijima i u svim drugim odnosima.
Skrivanje svojih ranjivosti, slabosti i nesigurnosti, iako osiromašuje odnose, čini se nekako logičnim. Strah od povređivanja ili izostanka empatije svi možemo razumjeti. No, mnogi se ljudi ne mogu povezivati ni u radosti, ni u ljubavi. Razlozi za to su različiti. Kada je riječ o radosti, može se dogoditi da odmah nakon radosti uslijedi strah da će se nešto ružno dogoditi. Taj strah je najčešće odjek iskustava iz djetinjstva, u kojem je radost zaista bila isprekidana ružnim događajima.
To je samo jedan od mogućih uzroka unutarnje zabrane na radost. Ta se zabrana može manifestirati i na puno drugih načina. Recimo, nečiju će radost presjeći osjećaj krivnje što ne može usrećiti svoju depresivnu majku, jer mu je nametnut osjećaj odgovornosti za majčine osjećaje pa vjeruje da ima pravo biti radostan samo onda kada je i majka dobro. Nečiju radost zaustavit će strah uzrokovan odrastanjem uz agresivnog oca koji nije mogao podnijeti dječji smijeh.
Slično je i sa zabranom izražavanja ljubavi. Osim ignoriranja i odbacivanja djetetovog pokazivanja ljubavi, postoje i razni drugi načini na koje se ljubav u djetetu, a zatim i u odrasloj osobi, može zatomiti. Recimo, izražavanje ljubavi može biti obavijeno sramom jer je u djetinjstvu bilo ismijavano ili može biti zakočeno strahom od napuštanja.
Lak hod kroz život
Svi prirodno težimo biti povezani, kako u ranjivosti, tako i u ljubavi, radosti i mnogim drugim stanjima. Izolacija u prirodi možda nekima može biti dobar način za odmor, ali unutarnja izolacija i ograđivanje od ljudi ne vodi prema životnom zadovoljstvu. Osjećaj povezanosti sa samim sobom i s drugima omogućuje nam da lakše idemo kroz život, doživljavamo svijet kao mjesto u kojem postoje mogućnosti i izbori.
Nitko od nas nije odrastao u obitelji u kojoj je sve išlo glatko i u kojoj je emotivni svijet djeteta uvijek bio prepoznat, podržan i njegovan. Svi imamo u sebi neke vrste emotivnih slijepih ulica kojima se krećemo u želji za povezivanjem s drugima, ali se putom izgubimo pa završimo u nekom unutarnjem mraku ili izolaciji. No to ne mora ostati tako. Slijepe ulice možemo shvatiti kao putokaze kako bismo neku svoju unutarnju samoću ili izolaciju bolje istražili.
Nove poveznice sa sobom i drugima
Stvaranje novih veza između neurona nešto je što se, u većoj ili manjoj mjeri, odvija cijeli život. Isto tako, tijekom cijelog života mogu se stvarati novi oblici povezanosti s izoliranim ili odbačenim dijelovima sebe, kao i novi oblici povezanosti s drugima. Htjeli-ne htjeli, stalno se povezujemo, to je dio ljudske svakodnevice, samo što povezivanje kroz emotivne obrasce koji su utabani još u djetinjstvu dovodi do ponavljanja istih priča koje vode uvijek u iste, slijepe ulice.
Jedna od definicija kreativnosti glasi: kreativnost je mogućnost stvaranja novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova. Baš kao i u svakom drugom kreativnom procesu, kako bismo ustrajali u kreiranju života kakav želimo živjeti, trebaju nam nove poveznice – kako sa sobom, tako i s drugima, a naročito u nama važnim odnosima.
.png)
.png)
