Na selu je čovjek sam sa sobom i ostaje mu život da u njemu uživa

Rođeni Zagrepčani na Kordunu

I tako se obitelj Kovač, prije šest godina, preselila u Kordun. U prekrasan zeleni krajolik, ali ne predaleko od glavnoga grada zato što su nastavili izrađivati nakit kod kuće, a Zagreb im je bio glavno tržište. Poljoprivreda kao egzistencijalna djelatnost tada im, priznaju, uopće nije bila u planu. „Željeli smo nastaviti razvijati svoj posao s nakitom, a naša farma o kojoj smo nastavili sanjariti trebala je biti nešto poput velikog zoološkog vrta, nama za gušt.“ No, uronivši u prirodu, određene „gradske“ potrebe su nestale, a jedna od njih bila je i moda.

Promjena zanimanja

Iako su se cijeli život bavili dizajnom i modom, preseljenjem na selo, Hrvoje je izgubio kreativnu inspiraciju. „To više jednostavno nije izlazilo iz mene, više nisam vidio svrhu izrade nakita.“ I tako su zatvorili obrt s nakitom i odlučili se baviti kozarstvom jer su odmah po dolasku na selo kupili jednu kozu koja se ubrzo ojarila pa su već za nekoliko mjeseci imali malo stado. Zatvorivši vrata svemu poznatome, poslu koji su godinama radili i gradskim ulicama kojima su od rođenja kročili, supružnici Kovač definitivno su raskinuli s urbanim životom.

To je otvorilo neke nove mogućnosti jer im više nije bilo važno da žive blizu Zagreba. „Odlučili smo negdje dalje potražiti mjesto za ‘našu farmu’, gdje je još ljepše, još divljije, još prirodnije, još izvornije.“ I u njihovom se slučaju potvrdilo da kad nešto stvarno želiš, to brzo i ostvariš. „Jedan nas je poznanik doveo u Saborsko jer je pretpostavljao da je to mjesto idealno za nas. I bio je potpuno u pravu. Zaljubili smo se na prvi pogled u lički krajolik i ne želimo više nikada ići nekamo drugamo.“

Mlijeko slobodnih krava

Kupili su veće stado koza i krava, planirajući se ozbiljno baviti sirarstvom. Kao gradska djeca, naravno, nisu imali nikakvih poljoprivrednih znanja, ali su imali sreće da se njihova promjena zanimanja odigrala baš u vrijeme priprema Hrvatske za ulazak u EU, kada su seljacima bile ponuđene brojne edukacije i predavanja.

U sklopu jedne takve, Hrvoje je završio školu sirarstva. Početak je, priznaje, bio težak, zbog manjka znanja i iskustva događale su se greške, ali sve je to kompenzirao velik entuzijazam i volja za radom. Pod nazivom Naša farma počeli su proizvoditi nepasterizirano mlijeko od slobodnih krava, onih koje nisu zatvorene u štali, i različite vrste sireva od pasteriziranog i nepasteriziranog mlijeka, mekše i tvrđe teksture.

Nakon godina bavljenja stočarstvom i sirarstvom, odlučili su prodati životinjsko blago i prijeći na otkup mlijeka kako bi se fokusirali samo na proizvodnju sireva koje su mahom zavoljeli Zagrepčani. Njihova promjena traje i dalje, pa sada pomalo smanjuju proizvodnju sireva, a povećavaju sadnju i prodaju povrća. „Živimo jednostavno i skromno, ali možemo prilagođavati život onako kako nama odgovara.“

Selo i djeca

U ovakvoj seoskoj idili dobili su još četiri sina i jednu kćer. Njihova djeca možda ne poznaju gradski život, ali poznaju prirodu, veliku slobodu kretanja i mogućnosti igre. „Često nas ljudi pitaju kako djeca i selo idu zajedno, no stvar je jednostavna. Život s djecom nema veze ni sa selom, ni s gradom, izazovi odgoja i odrastanja su jednaki, a mi smo sretni na selu pa smo sretni i kao obitelj.“

Njihova je sreća proizašla upravo iz seoskog, jednostavnog načina života jer su dobili priliku otkriti sebe. Kako objašnjavaju, na selu je čovjek sam sa sobom, nema buke ni izvana ni u glavi. „Na selu ste sami sa sobom i svojom obitelji, potrebe se smanje na one stvarne, a njih nije teško financijski zadovoljiti, i ostane vam život, sam po sebi, da u njemu uživate.“