Teorija skripta: Prevladajte pogrešan životni scenarij i krenite svojim putem

Zašto odluke ne provodimo u djelo?

Nismo ni svjesni da smo tijek svojeg života odredili još dok smo bili vrlo mali i da je scenarij po kojem sada režiramo i igramo svoju životnu ulogu napisan već tada. Budući da su naši roditelji naš prvi kontakt sa svijetom, načini na koji su se oni odnosili prema nama i jedno prema drugome, umnogome su odlučili kako će se formirati naša osobnost.

Budi idealan, budi snažan...

U okviru teorije skripta govori se o neverbalnim i verbalnim porukama koje nam roditelji šalju dok smo još jako mali. Verbalne poruke formiraju se nakon neverbalnih, zato što je za njihovo usvajanje potrebna određena starosna dob, kada i samo dijete počinje verbalizirati svoju komunikaciju. Roditelji nam ih svjesno priopćavaju, za razliku od neverbalnih poruka, u obliku naređenja. Većina njih može se grupirati u pet cjelina: budi savršen, budi jak, trudi se puno – pokušavaj, zadovolji druge, požuri.

Primjerice, budi jak znači: prihvaćen si samo ako ne dopustiš da imaš bilo kakve osjećaje ili potrebe. Trudi se puno – prihvaćen si samo ako se mnogo trudiš, ali nemoj stvarno napraviti to oko čega se trudiš, jer ako to napraviš, prestat ćeš se truditi. Suština ovih poruka je da vrijedimo samo ako se mnogo trudimo, kad zadovoljavamo druge, ako stvari radimo savršeno, ako smo jaki.

Nismo ni svjesni da se i kao odrasli nastavljamo ponašati po ovim pravilima jer vjerujemo da vrijedimo samo dok ih se pridržavamo. Životni scenarij je proces u kojem se definiramo, ali se i ograničavamo. Dokle god ga slijedimo, život nam izgleda predvidljiv, pa makar to bilo i na našu štetu. I dalje vjerujemo da nemamo utjecaja na ono što nam se događa u životu, želimo promjenu, ali ona nikako da se dogodi.

Rješenje je u oslobađanju od životnog scenarija njegovim osvještavanjem i u kreiranju nečeg novog i boljeg za nas, a ne onog što drugi očekuju. Nečega što svjesno želimo, ali nismo vjerovali da je to uopće moguće.

Strah koji je duboko skriven drugim emocijama

Drugi uzrok sabotiranja samog sebe može biti strah i osjećaj krivnje. Ako predugo traje, strah može prijeći u anksioznost, a osjećaj krivnje u depresiju. Odmalena nas uče da postoji jedno prihvatljivo „ja“ i drugo neprihvatljivo “ja“. To dovodi do dezintegracije osobnosti, na ono „ja“ koje je u redu i ono drugo koje nije u redu.

Zbog toga nastaju, kako se to zove u psihoanalizi, mehanizmi obrane. Tako onda potiskujemo, racionaliziramo, dijelimo sebe na dobrog i lošeg, na druge projiciramo ono što nam je neprihvatljivo kod nas samih. Strah je često maskiran, tj. prikriven drugim negativnim emocijama.

Psihoterapijski gledano, najlakše se izražava bijes, on je na površini i njega smo najsvjesniji. Poslije njega ide tuga, a na kraju dolazi strah. To se očituje i na tjelesnom nivou (s gledišta tjelesne psihoterapije) tako što bijes zauzima gornji dio tijela, osobito područje ramena. Tuga se materijalizira u obliku tekućine – najčešće sekreta i ispunjava naše dišne organe, posebno pluća, a strah se nalazi u trbuhu. I sami znate da u nekim situacijama kad se bojite, osjetite neku vrstu nelagode u trbuhu. Zato se događa da prilikom dulje izloženosti strahu nastaju različiti poremećaji u probavnom traktu.

PageBreak

Tako je, recimo, opstipacija rezultat zatvaranja osobe, iz straha prema svemu što život donosi, a dijareja predstavlja preplavljenost sadržajima straha s kojima se osoba nije u stanju nositi. Kad se osoba boji, događa se da joj je izdah naglašeniji od udaha. To je zato što disanjem nesvjesno pokušava otpustiti tenziju koju osjeća zbog tog straha. Strah na fizičkom nivou potiče bježanje, a na psihološkom potrebu za umirenjem.

Osjećaj krivnje možda je još destruktivniji za ljudski organizam. Zbog njega mogu nastati razna auto­imuna oboljenja, od kojih je rak najrasprostranjeniji. Na psihološkom nivou krivnja uzrokuje depresiju koja je, prema psihoanalitičkom tumačenju, agresija okrenuta prema sebi.

Samo nas ljubav oslobađa

Cijeli vanjski svijet i drugi ljudi predstavljaju našu projekciju, odnosno naše zrcalo. Tako i kod drugih primjećujemo ono što je u redu, ali i ono što nije. Strah od toga hoćemo li ispuniti svoja i tuđa očekivanja jednako nas paralizira kao i osjećaj krivnje koji imamo ako u tome ne uspijemo.

Nasuprot strahu i krivnji stoji ljubav. Samo iz ljubavi prema sebi činimo ono što je za nas konstruktivno i optimalno u određenom trenutku. Ljubav nam omogućuje da se integriramo i budemo cjeloviti. Naravno, ljubav prema sebi reflektira se i na druge oko nas. Treba imati na umu da svaka vrsta agresije prema drugima predstavlja agresiju prema sebi.

Prema tome, samo nas ljubav, prihvaćanje i opraštanje – sebi i drugima – oslobađaju od krivnje i strahova. Povećavanjem ljubavi, prije svega prema sebi, širimo i svjesnost. Tako radimo na samorealizaciji koja je najbitnija realizacija u životu – važnija i od poslovne, partnerske i svake druge.

Življenje u prošlosti

Prevelike želje stvaraju očekivanja, što djeluje poput sabotaže na njihovo ispunjavanje. Očekivanja mogu biti prema sebi, budućim događajima, ali i prema drugim ljudima. Ovo, naravno, ne znači da ne trebate željeti, ali imajte na umu da nas prevelike želje blokiraju da budemo ovdje i sada.

Samo je sadašnji trenutak prilika da napravimo za sebe nešto konstruktivno. O tome govori teorija vezivanja ili privrženosti, o kojoj smo već pisali u Sensi. Određena traumatska iskustva, posebno gubici dragih osoba, i separacije dovode do toga da se vezujemo za nešto ili nekog. Na neki način ostajemo živjeti u prošlosti.

Zbog toga se trudimo izbjeći loša iskustva, a ponoviti dobra, odnosno tome se nadamo. Nadati se znači biti previše zaokupljen budućnošću, što nas opet vraća na to da sprečavamo vlastitu realizaciju u sadašnjem trenutku. Neki vjeruju da na putu do cilja nešto treba željeti, a onda se te želje odreći i pomiriti se s time da ona neće biti ispunjena, što će otvoriti mogućnost da se želja ipak ispuni. Svima su nam poznate priče o tome kako neke žene godinama ne mogu ostati u drugom stanju, a kada, primjerice, usvoje dijete ili se na neki drugi način ostvare kao majke, zatrudne.

Što su moji istinski životni ciljevi?

Što bi onda mogao biti savjet za donošenje odluka koje ćete uistinu i ostvariti? Preispitajte sebe na čemu ste u ovom trenutku zahvalni. Sastavite listu postignuća koje ste ostvarili posljednjih godinu dana. Iako na prvi pogled izgleda lako, vidjet ćete da to nije baš tako. Sigurno bi vam puno lakše išlo pisanje popisa onoga što niste realizirali. Postavite sebi pitanje: Što su za mene zaista životni prioriteti i što je ono što me autentično čini sretnim? Imajte vjeru u sebe i u to da zaslužujete sve ono što želite realizirati. Osluškujte svoje tijelo, promatrajte blokade u protoku energije i povežite to s psihološkom razinom.

Koje vas emocije blokiraju? Promatrajte svoje disanje – kako udišete i izdišite – te pokušajte svjesno harmonizirati taj proces, što će se prenijeti na vaše mentalno stanje. Ovim ujedno radimo i na povezivanju i jedinstvu tijela, duše i duha. Možete napraviti kolaž sa svim onim što biste voljeli realizirati sljedećih mjeseci. Postavite ga na zid, gdje će vas podsjećati na to što ste zacrtali ostvariti.

Ja jesam

Ovakva art-psihoterapijska tehnika putem vizualizacije stimulirat će vas da krenete u akciju. Meditirajte na temu „tko sam ja“ ili „ja jesam“. Izgovorite ili pomislite u sebi i promatrajte što se događa, uđite u stanje intro­spekcije. Ovakvi procesi doprinose širenju svjesnosti, a samim time i ljubavi prema sebi.

Ona će vas osloboditi strahova i osjećaja krivnje i omogućiti vam da konačno preuzmete odgovornost za sebe, svoj život i sve svoje projekcije pa više nećete kriviti druge ni za što. Ne blokirajte realizaciju svojih ciljeva time što ćete previše biti u budućnosti. Imajte na umu da je bitan i cilj, ali i put do njega. Sve će ovo otvoriti mogućnosti za kreiranje jednog novog životnog plana.