Kako prepoznati lažni autoritet?

Prepuštanje kontrole i odgovornosti drugome

Nije važno imaju li više znanja ili iskustva, jednostavno se nametnu

Dobar osjećaj kontrole omogućuje nam da ostvarujemo svoje planove u realnosti kakva jest, a preuzimanje odgovornosti omogućuje nam oslanjanje na vlastite snage.
Autoriteti su nam nužno potrebni u vrijeme odrastanja i adolescencije jer tada nemamo dovoljno životnog iskustva pa ne možemo donositi dovoljno dobre odluke u odnosu na sve s čime nas život suočava.

No mnogi ljudi u svojim glavama doživotno zadrže to fiktivno mjesto, pijedestal na koji se svako malo popne netko drugi – svećenik, pisac, psihijatar, mentor, prijatelj, prijateljica, političar, guru…

Ponekad uopće nije važno ima li taj netko više znanja ili više iskustva, nego samo postavlja li se kao autoritet. Često se zna dogoditi da se ljudi koji imaju izuzetno puno znanja i iskustva osjećaju nesigurnima upravo zato što su svjesni krhkosti znanja i zato što sumnjaju u važnost ili interpretaciju svojih iskustava.

A s druge strane, oni koji nemaju znanja i nisu kompetentni postaju autoriteti drugima samo zato što se postavljaju kao autoriteti – svojim nastupom, tonom glasa i rečenicama koje izgovaraju sami se penju na nevidljivi pijedestal moći.

Precjenjivanje svojih sposobnosti

Ovaj jaz između samouvjerenosti i stvarnih sposobnosti ima i svoj naziv: Dunning-Krugerov efekt. Definirali su ga i istraživali prije petnaestak godina dvojica psihologa, David Dunning i Justin Kruger, a na bavljenje ovom psihološkom pojavom potaknuo ih je slučaj McArthura Wheelera, kriminalca koji je opljačkao dvije banke koristeći se prilično originalnim sredstvom za skrivanje identiteta – limunovim sokom! Naime, Wheeler je smatrao da će limunov sok njegovo lice učiniti nevidljivim za kamere jer se isti koristi za izradu nevidljive tinte.

Prema istraživanjima Dunninga i Krugera, ljudi koji izrazito precjenjuju svoje sposobnosti mogu doći u dodir s realnošću samo ako ih se u grupi počne podučavati nekoj od sposobnosti koju kod sebe precjenjuju. Tada mogu početi uviđati da ne udovoljavaju postavljenim kriterijima ili da su drugi bolji od njih. Sve do tada oni nisu u stanju prepoznati svoj nedostatak sposobnosti, a ni uočiti sposobnosti drugih.

Čovjek u bijeloj kuti koji nosi smrt

Koliko god nam je nužno za odrastanje i kvalitetnu socijalizaciju, vjerovanje autoritetima je i opasno. U jednom od najpoznatijih psiholoških istraživanja (iz 1961. godine) psiholog Stanley Milgram pokazao je kako je 65 posto običnih, normalnih ljudi u stanju ubiti čovjeka strujom od 450 volti samo zato što im je to naredio eksperimentator, odnosno „čovjek u bijeloj kuti“.

U eksperimentu, naravno, nitko zapravo nije bio ubijen („ubijeni“ su bili glumci), a Milgramovo istraživanje je omogućilo puno bolje razumijevanje svih tih običnih, normalnih ljudi koji su petnaestak godina prije njegovog istraživanja „samo slušali naređenja“ i sudjelovali u pravom holokaustu.

PageBreak

Poslušnost autoritetu u svakodnevnom životu može se očitovati na puno razina, a da to i ne primijetimo. Možemo više uvažiti suprugovu odluku od svoje samo zato što ju je izrekao čvrstim stavom; možemo se prikloniti nekom duhovnom sustavu zato što ga netko propagira kao konačnu istinu, a ne kao samo jednu od mogućih interpretacija; možemo povjerovati nekom autoru knjige iz područja osobnog razvoja do te mjere da sve događaje interpretiramo kroz prizmu njegovih ili njenih gledišta.

Kad se osjećamo nesigurnima, lako je posegnuti za nekim autoritetom koji će nas učiniti sigurnijima. A kad nekoga doživljavamo kao autoritet, to znači da smo mu pripisali dio svoje osobne moći i istovremeno izgubili jedan djelić svoje kontrole nad vlastitim odlukama. To je prirodan i uobičajen proces, potrebno je puno rada na sebi da bismo se ohrabrili funkcionirati bez tog imaginarnog pijedestala u glavi, a samim time i bez onih koji se na taj pijedestal postavljaju ili na koji ih postavljamo mi sami.

Držanje do svojeg mišljenja

Ljudi koji se svojim čvrstim stavom ili agresivnom samouvjerenošću postavljaju kao autoriteti zapravo to rade iz vlastite nesigurnosti. Netko tko je siguran u sebe uvijek će zadržati dozu fleksibilnosti i neće skrivati mogućnost da ono što tvrdi možda i nije istina. Ljudi koji tvrdo brane svoj položaj autoriteta u drugima izazivaju nesigurnost. Na taj način dolaze u kontakt s vlastitom nesigurnošću, ali na dovoljno sigurnoj udaljenosti, bez opasnosti da zbog svoje nesigurnosti budu izloženi sramu.

To svojevrsno recikliranje dječjeg osjećaja nesigurnosti kroz prizmu autoriteta u odnosima opstaje sve dok, malo-pomalo, imaginarni pijedestal ne iščezne. Ono što to iščezavanje pospješuje, s jedne strane, priznavanje je svojih slabosti i nesigurnosti u odnosima u kojima se osjećamo dovoljno sigurnima da se na taj način izložimo i, s druge strane, držanje do vlastitog mišljenja i osjećaja u odnosima u kojima nas netko svojim stavom ili nastupom želi „poklopiti“.

Pijedestal je uvijek prazno mjesto

To, naravno, ne znači da je beskonačno nadmetanje s autoritetima ono što nas čini sigurnijima. To nas može osnaživati jedino u tinejdžerskoj dobi. U odrasloj dobi to nas troši i oslabljuje jer to znači da imaginarni pijedestal još shvaćamo ozbiljno. Ono što može pomoći u obrani od takvih autoriteta svijest je o tome da su znanje i iskustvo jedno, a imaginarni pijedestal drugo. Nema tog znanja i iskustva koji opravdavaju pijedestal. Pijedestal je uvijek prazno, imaginarno mjesto u glavi (rudiment roditeljske pozicije) na koje se mogu penjati različite osobe.

Kada se netko prema vama postavlja kao autoritet, ono što vam može pomoći je svijest o tome da je to prvenstveno njegov ili njen unutarnji proces tretiranja nesigurnog, dječjeg dijela sebe s visoka, iz pozicije roditelja.

Ako vas taj netko uspije uvući u svoju dinamiku i probuditi u vama nesigurnost, možete to shvatiti kao dobru informaciju o tome da i u vama još postoji nesigurno dijete kojem treba posvetiti pažnju. A ako doživite taj proces kao samo njegov ili samo njen, to je dobar znak da je pijedestal u vašoj glavi za jednu nijansu bljeđi.