Samopouzdan čovjek vjeruje kako je sposoban razmišljati, učiti, donositi odluke i rješavati probleme koji se pojave na njegovu životnom putu. On, također, vjeruje kako ima pravo biti sretan i kako zaslužuje postignuće, uspjeh, prijateljstvo i ljubav. I obično, sve to i postiže. Biste li željeli da i vaše dijete jednog dana postane takav čovjek? Što možete učiniti da mu u tomu pomognete?
Postoje dva tipa samopouzdanja: unutarnje i vanjsko. Unutarnje samopouzdanje (koje se još naziva i samopoštovanje) odnosi se na osjećaj i uvjerenja da vrijedimo već samim time što postojimo. Visok osjećaj samopoštovanja prepoznaje se po zadovoljstvu samim sobom i po smirenosti u odnosu na samoga sebe. Ovakav čovjek voli sebe, dobro poznaje samoga sebe, ima jasne ciljeve u životu i optimističan je. Vanjsko samopouzdanje odnosi se na naše sposobnosti, na ono što nam ide dobro i u čemu smo vješti, na ono što možemo postići.
Zna li dijete da ga volite?
Da bi dijete voljelo samo sebe, a to je nužno za samopoštovanje, mora imati osjećaj da ga roditelji vole. No mnogi roditelji misle da je njihova ljubav prema djeci nešto što se samo po sebi razumije i da se ne moraju posebno truditi da je pokažu. Ali iskustvo govori da nije tako. Mnogi ljudi ni kad odrastu nisu sigurni jesu li ih roditelji voljeli jer im to nikad nisu pokazali. Vaša ljubav može biti očigledna vama, ali ne mora biti očigledna djetetu.
Stoga pokažite djetetu da ga volite. Pokažite to često i jasno. Naglasite da je vaša ljubav bezuvjetna. Da ga volite i onda kad ste ljuti na njega jer je učinilo nešto loše. Da neće izgubiti vašu ljubav zato što je razbilo vazu, prolilo sok po novom stolnjaku ili zaboravilo pjesmicu koju ste ga naučili. Iznenadili biste se koliko djece zaista vjeruje da ih roditelji zbog takvih stvari ne vole.
Umjesto: Ne volim te kad ne pospremiš svoje igračke, kažite: Molim te pospremi igračke jer mi smeta da ih preskačem po sobi.
Ne želi vaš savjet, samo da ga slušate
Jedno dvadesetogodišnje istraživanje pokazalo je da ono što odrasli ljudi rade i misle nije povezano s nekim specifičnim odgojnim tehnikama u njihovu ranom djetinjstvu. Jesu li ih majke dojile ili ne, jesu li povremeno dobili koju pljusku – nije imalo nikakva utjecaja. No ono što jest bilo važno je kako su se roditelji osjećali s djecom. Je li majka voljela dijete i uživala u igri s njim ili ga je smatrala nečim što joj u životu smeta i ima mnogo nepoželjnih osobina? Djeca čiji su očevi pokazivali emocionalnu toplinu bila su kao odrasli ljudi tolerantniji i imala više razumijevanja prema drugima.
Kad slušamo dijete, vrlo teško je oduprijeti se porivu da mu odmah dajemo sugestije, savjete ili rješavamo problem. No dijete često ne želi ni vaš savjet ni vaše rješenje svojeg problema. Želi vam nešto reći. Želi s vama podijeliti svoj doživljaj. Ako ne budete slušali, nećete otkriti što je to. A onda ćete jednog dana uhvatiti samog sebe kako govorite: Pa ona mi više ništa ne priča. To je razumljivo. Biste li vi pričali nešto nekomu tko vas ne sluša?
Stoga, kad vam dijete sljedeći put bude nešto govorilo, saslušajte ga. Otkrijte što vam želi reći. Zašto mu je to važno? Govori li vam o nekom svojem uspjehu? Ili možda o tome da je zbunjeno, ljuto ili tužno?
Pritom nemojte slušati samo riječi, usmjerite se i na djetetove osjećaje. Je li uzbuđeno i sretno? Ili je razočarano i tužno? Možda se osjeća odbačeno? Pokažite mu da to vidite. Vidim da si jako uzbuđena što idemo u kino. Ne možeš dočekati da krenemo. Zašto voliš ići u kino?
Pospremi svoje igračke
Opišite ponašanje kojim niste zadovoljni. Pritom vodite računa o tomu da ne napadate i ne osuđujete dijete. Samo opišite što je učinilo: Nisi pospremio svoje igračke. Šarala si flomasterom po zidu.
Objasnite djetetu zašto to treba promijeniti. Neka to bude kratko i jednostavno: Tvoje igračke nam smetaju. Zid ružno izgleda.
Pokažite da razumijete njegove osjećaje: Znam da nisi htio propustiti crtić. Znam kako voliš crtati flomasterima.
Jasno recite što očekujete: Pospremi svoje igračke kad završi crtić. Nemoj više crtati po zidu.
Ne zaboravite pohvaliti dijete. Naglasite što je dijete dobro učinilo, a što još mora popraviti: Lijepo si pospremio igračke u dnevnoj sobi, pospremi sad i one koje si ostavio u hodniku.
Vodite računa da se kritika uvijek odnosi na dječje ponašanje, a ne na njegovu ličnost. Umjesto: Neuredna si, kažite: Nisi pospremila sve igračke na njihovo mjesto.
Ništa ne djeluje tako dobro na razvoj samopouzdanja kao uspjeh. Osjećaj samopouzdanja najveći je kad dijete pokuša učiniti nešto što mu je teško, jako se oko toga potrudi i tada, nakon više pokušaja, uspije. Tada se javlja ideja: Ako se zaista potrudim, mogu uspjeti! Moramo ih dovoditi u različite situacije kako bi otkrila u čemu su dobra. Naravno, pritom im moramo pomagati, ali ne više nego što je potrebno.
Ako dijete nešto učini bolje nego prije – ne zaboravite to napomenuti. Dijete možda neće uočiti svoj napredak ako mu vi u tomu ne pomognete.
Možete, na primjer, tražiti od djeteta da vam kaže ili napiše pet stvari koje ove godine zna i može napraviti, a prošle godine nije znalo. Pritom se nemojte ograničiti samo na školsko znanje. Napredak je i ako je dijete naučilo manje impulzivno reagirati ili se rjeđe posvađa sa svojim prijateljima.
Nijedan roditelj ne želi vidjeti kako njegovo dijete doživljava neuspjeh. Neki roditelji, u najboljoj namjeri, pokušavaju stoga držati dijete dalje od situacija u kojima postoji rizik od neuspjeha. Ali za dijete je vrlo važno da shvati da svatko u životu, i odrasli i djeca, ponekad doživi neuspjeh. Ono ne može naučiti kako se suočiti s razočaranjem i frustracijom zbog neuspjeha ako ga nikad nije doživjelo. Zato, umjesto da pokušavate spriječiti da dijete doživi neuspjeh, bolje je da ga naučite kako da se s neuspjehom konstruktivno suoči. To će mu biti korisno mnogo puta u životu. Koliko puta je vaše dijete reklo: Ja sâm znam zavezati cipele! No vama se žurilo i učinili ste to umjesto njega da bude brže. Brže je vjerojatno bilo, ali svaki put ste propustili šansu da omogućite svojem djetetu da razvija samopouzdanje.
Što ćeš učiniti ako ti Sanja opet uzme lutku?
Kada su u pitanju socijalne vještine, ništa ne može zamijeniti iskustvo koje dijete dobije družeći se s vršnjacima. Djeca koja su se od najranije dobi mnogo igrala s drugom djecom lakše se prilagođavaju polasku i u vrtić i u školu. Posebno je dobro ako djeca imaju priliku razviti trajna prijateljstva. Takva djeca imaju poslije manje teškoća u socijalnim odnosima.
Dakle, omogućite djetetu da se druži s vršnjacima čak i kad vam to otežava život. Možda ćete morati odvojiti vrijeme da dijete odvedete k njegovim prijateljima ili nećete biti baš sretni zbog nereda koji će ti isti prijatelji napraviti u vašem stanu. Ali alternativa je obično usamljeno i nesretno dijete – možda ne odmah, ali u budućnosti sigurno.
Djeca se svakodnevno susreću s različitim problemima u odnosu s prijateljima na koje roditelji nemaju uvijek odgovor. No to ne znači da ne mogu pomoći djetetu da ga samo pronađe. Zato pažljivo saslušajte što vam dijete ima reći, nemojte podcjenjivati problem, nemojte nuditi jednostavna rješenja niti držati djetetu lekciju. Umjesto toga, pomozite mu da uvidi koja mu rješenja stoje na raspolaganju.
Majka: Što ćeš učiniti ako ti Sanja opet uzme lutku?
Dijete: Bacit ću joj autić u glavu.
Majka: Da? I što misliš da će ona onda učiniti?
Dijete: Vratit će mi lutku i više je nikad neće uzeti.
Majka: Misliš? A neće li ona možda tebi baciti autić natrag u glavu, pa ćete se posvađati i ona se više nikad neće htjeti s tobom igrati?
Dijete: Pa da...
Majka: Što bi još mogla pokušati?
Dijete: A da kažem: „Molim te, vrati mi lutku“?
Majka: Pa to bi bilo lijepo pokušati. Misliš li da će ti je vratiti?
Dijete: Neće.
Majka: Pa možda neće. Možda ti je vrati, ali možda i ne, zar ne?
Dijete: Mogla bih reći: „Hoćeš da se zajedno igramo?“
Majka: Hej, pa to nije loša ideja! Ponekad upali i s tvojom sestrom, zar ne?
Uživajte u djetetu
Postoje mnoge knjige o tome kako biti bolji roditelj (uključujući i ovu), ali ste vjerojatno i sami već zaključili da jednostavnih recepata ipak nema. Kao što smo već napomenuli, tehnike same po sebi ne znače ništa – bitan je odnos između roditelja i djeteta.
Dakle, volite dijete i uživajte u njemu. Druge tajne formule nema. Naravno, pročitajte neke knjige o odgoju djeteta. To vam može pomoći da uočite osnovne principe dobrog odgoja i da se lakše snađete u svakodnevnim životnim situacijama i problemima. Razgovarajte s drugim ljudima koji imaju djecu i koji su već prošli kroz sve to. Ali na kraju ipak najviše vjerujte sebi. Napravite onako kako vam se čini najbolje. Ne možete odgajati dijete prema tuđim pravilima i principima. S tim se slažu i stručnjaci koji sami pišu knjige o odgoju djece!
Doznajte više u knjizi Dubravke Miljković i Majde Rijavec
Bolje biti vjetar nego list