U posljednjih 40-ak godina živjela sam s jednom nježnom ptičaricom koja, srećom, nikad nije bila u lovu, jednim prelijepim mačkom, koji je izgledao poput francuske glumice Michèle Morgan (sjetit će je se samo posjetitelji kinoteke i osobe starije od 60 - 70 godina), dvije mačke od kojih je svaka trajno obilježila barem jedno desetljeće mog života i trećom, koja me posljednjih pet godina svakodnevno na različite načine podsjeća da sam u njezinoj službi.

Svaka mi je od tih životinja na raz­ličite načine obogatila život i svaka je od njih ostavila za sobom blistav trag prave, bezuvjetne ljubavi. Nekako mi se čini da nas u životu, osim vlastite djece dok su još mala, rijetko tko zaista bezuvjetno voli, kao što i mi tijekom cijelog života, ma koliko dugo živjeli, rijetko koga uistinu bezuvjetno volimo. Budući da bezuvjetna ljubav znači prihvaćanje druge osobe ili drugog živog bića onakvim kakvo jest, takva se ljubav najčešće ostvaruje samo s našim ljubimcima i našom djecom prije nego što nam pokažu da ne žive svoj život u skladu s našim očekivanjima. Pri tome uopće nije važno je li riječ o četveronožnim ili dvonožnim životinjama, psima ili mačkama, pticama ili zečevima. Njihova ljubav uistinu traje „dok nas smrt ne rastavi“, a tuga kad nas napuste jednaka je onoj koju osjećamo kad nas napuštaju nama dragi ljudi.

Životinja s kojom živite i o kojoj se brinete svakog vam se jutra ponovo veseli, svaki vas put kad se vratite kući s radošću pozdravlja, svakog vam dana na različite načine pokazuje svoju privrženost koju ne morate uvijek zaslužiti time što ste je nahranili ili napojili, prošetali ili pogladili. Životinje s kojima živite spontano pokazuju svoju naklonost i na svoj specifičan način dijele s vama život. Svaka osoba koja živi s nekim kućnim ljubimcem zna da je komunikacija s njima uvijek otvorena i iskrena, bez pretvaranja i glume. A ako se slučajno razbolite ili ste zbog nečeg tužni i očajni, vaš će vas ljubimac na svoj način tješiti i svojom prisutnošću pokazati vam da je uz vas i kako vas razumije.

Ljudi koji nikad nisu imali prilike živjeti s nekim kućnim ljubimcem često spominju brigu i odgovornost koju takav odnos zahtijeva i navode ih kao prepreke za uzimanje neke životinje. Ali zar svaki odnos s nekim drugim bićem, bio to čovjek, životinja ili biljka, ne uključuje i odgovornost i brigu? Nije li svaka privrženost vrijedna truda i skrbi kako bi što dulje postojala, uljepšavala nam život i održavala nas tjelesno i duševno zdravima?

Naši kućni ljubimci uistinu su trajan, neumoran i neiscrpan izvor radosti koja obogaćuje život svake osobe koja s njima živi. Te nas životinje vole neovisno o tome jesmo li mladi ili stari, zdravi ili bolesni, bogati ili siromašni, kao što i njihovi ljudi vole njih, neovisno o njihovoj ljepoti, vrsti, ćudi ili dobi. Odrastanje uz kućnog ljubimca uči tako i djecu, već od malih nogu, kako treba skrbiti o nekom drugom biću i kako privrženost koju dijelimo trebamo sa zahvalnošću primati, čuvati i njegovati. Postoji li bolja škola za život s drugim ljudima?

Mislim da su me moji kućni ljubimci naučili tome da nijedan oblik privrženosti ne smatram samim po sebi razumljivim, već uvijek i svugdje vrijednošću koju treba čuvati i njegovati i sa zahvalnošću primati.