Kako u vezi gubimo dijelove sebe
Ljubav, intima, strast, bliskost, želja... pojmovi su za sve ono putem čega naslućujemo i istražujemo samu jezgru partnerskih odnosa. Kao i sva druga velika životna pitanja, i pitanje veze je višeslojno, začudno i paradoksalno. Velik broj veza prekida se zbog pomanjkanja želje, a još veći broj opstaje bez strasti, s navikom da se povezujemo na iste, sigurne načine koji ne vode nikamo dalje, dublje, drugdje.
U dugogodišnjim odnosima, nakon stalnog gledanja partnera istim očima, počinjemo negirati njegovu složenost i navikavamo se na predodžbu koju smo o njemu skrojili iz potrebe za prepoznatljivim redom koji nazivamo zajedništvom. No, „sužavajući“ partnera „sužavamo“ i sebe. U ime ljubavi, sigurnosti, obitelji ili nečeg drugog za što se držimo, odbacujemo dijelove svoje osobnosti da bismo se poslije pitali kako je moguće da smo veliki dio sebe izgubili u vezi koja nas je ispunjavala, transformirala i poticala.
Kada najviše poželite svog partnera?
Nakon što jedni druge fiksiramo u poznate kalupe, nije nimalo čudno što strast nestaje. U kalupima nema gibanja energije. Psihoterapeutkinja Esther Perel objašnjava to na sljedeći način: „Želja podrazumijeva most koji želimo prijeći. Baš kao što je vatri potreban zrak, želji je potreban prostor.“ To znači da, kako bismo svog partnera ponovo poželjeli, moramo osjetiti određenu udaljenost od njega.
Na pitanje: Kada najviše poželite svog partnera? Esther Perel od svojih je klijenata najčešće dobivala dva odgovora: Nakon što je neko vrijeme bio odsutan i Kad ga vidim kako strastveno radi ono što voli. U prvom slučaju, odvojenost omogućuje imaginaciju, zamišljanje povezivanja nakon odvojenosti, a u drugom slučaju povezivanjem želimo osjetiti dio partnerove strasti koju ulaže dok radi ono što voli.
Sigurnost bez strasti
Za odvajanje od partnera potrebno je prihvatiti svojevrstan rizik. Rizik da mu možda nećemo nedostajati dok smo fizički odvojeni ili rizik da će ga strastveno bavljenje onim što voli trajno odvući iz predanosti odnosu. No, nepreuzimanje takvih rizika tijekom vremena može se pokazati još rizičnijim.
Dok ušuškani u poznato živimo u iluziji da svog partnera jako dobro poznajemo, zaboravljamo kako je čak i u najdosadnijim brakovima predvidljivost samo iluzija koja niče iz potrebe za sigurnošću. Kad bi sigurnost bez strasti zaista bila čvrsta, onda bi se gubitak strasti možda i mogao opravdati, međutim, ta sigurnost samo je privid.
Njena krhkost postaje očita čim jedan od partnera odluči prekršiti ustaljena pravila zajedništva i u odnos unijeti više autentičnog sebe. Nakon toga, dogovori i kompromisi koji su odnos držali stabilnim i poznatim za tog partnera odjednom postaju žrtva koju više ne želi podnositi.
Veće unošenje autentičnog sebe u odnos poljuljat će same temelje veze. Ako nismo onakvi kakvima smo se naviknuli vidjeti, kakvi smo zapravo? Možemo li takvi – novi, drugačiji – biti skupa? Iz tog straha od ljuljanja, često još više stežemo granice kalupa u koje smo se zatvorili i kreiramo predvidljivost u nadi da ćemo se osjećati sigurnijima, ne sluteći kako sebe tako stavljamo samo pred još veći rizik.
Psihoterapeuti i bračni partneri Hal i Sidra Stone pitanjima ljubavi, strasti, bliskosti i kalupa u koje jedni druge zatvaramo bavili su se dulje od dvadeset godina. Otkrili su kako nitko od nas nije samo jedna osoba, nego da imamo više različitih osoba u sebi, odnosno više svojih podosobnosti.
Podosobnosti koje ne volimo
Podosobnosti možemo definirati kao specifične energetske uzorke koji su nastajali u različitim periodima života, putem različitih životnih iskustava. Na primjer, u sebi možemo prepoznati odgovornu poslovnu ženu, razigranu tinejdžericu, majku njegovateljicu, ranjenu djevojčicu koja se od svih skriva, oštru kritičarku društva, žrtvu koja traži pažnju, suviše pedantnu kućanicu, senzualnu ženu koja uživa u umjetnosti i druge podosobnosti koje međusobno lako mogu doći u konflikt. Na primjer, odgovorna poslovna žena ne slaže se najbolje s razigranom tinejdžericom, a majci njegovateljici ne sviđa se kad je preplavi njena unutarnja ranjena djevojčica.
Utemeljene na iskustvima povezanosti u djetinjstvu, unutar obitelji, sve naše podosobnosti imaju vlastita pravila ponašanja, vrijednosti, želje i specifičan način komunikacije. I sve su nam potrebne. Najveći problem javlja se kad neke od ovih podosobnosti ne podnosimo i želimo ih se riješiti zato što smatramo da nam zagorčavaju život. Upravo kada neku od podosobnosti odbacujemo, ona preuzima kontrolu i vodi nas kroz život, namećući se: Vidi me! Tu sam! Postojim!
Slažu se kao puzzle
Tako se, na primjer, može dogoditi da dugo sputavana podosobnost razigrane tinejdžerice odjednom preuzme kontrolu nad odgovornom poslovnom ženom koja, nakon dugotrajne frustracije poslom, da otkaz i počne „uživati u životu“ na način koji nije u skladu s njenom dobi i tako se nađe u velikim financijskim problemima. Taj se preokret može dogoditi upravo zbog dinamike njenog odnosa s partnerom.
Primjerice, ako se njena podosobnost odgovorne poslovne žene vezala uz partnerovu podosobnost buntovnog tinejdžera koji se baš i ne brine o zaradi, izlazak iz podosobnosti odgovorne poslovne žene znači i odbacivanje tereta koji joj u partnerskom odnosu donosi uloga skrbnice.
Prihvaćanje
Moguće je i da podosobnost ranjene djevojčice preuzme kontrolu nad odraslom ženom koja je, među ostalim, i majka, pa ona počne opterećivati svoje dijete žaljenjem putem kojeg samo učvršćuje svoju ulogu žrtve i traži od djeteta da je razumije i doživi, umjesto da ona počne prihvaćati, razumijevati i njegovati ranjenu djevojčicu u sebi. Taj problem također može biti potenciran partnerskim odnosom u kojem žena dobiva premalo empatije i uvažavanja od supruga pa svoje emotivne potrebe pokušava namiriti preko djeteta.
Sve su nam podosobnosti potrebne i, kada se prema njima odnosimo s njegom i razumijevanjem, one nam uzvraćaju bogatstvom unutarnjeg svijeta. Razigrana tinejdžerica, ako je u sebi prihvatimo, u život unosi zabavu i bezbrižnost. Kad u sebi prihvatimo suviše pedantnu kućanicu, ona će prestati biti kontrolor i u život unijeti red i dobar dnevni ritam. Ranjena djevojčica, ako je prihvaćena, u život unosi mekoću, nježnost i senzibilnost.
Područje života na kojem odbačene podosobnosti najviše kompliciraju život su ljubavni odnosi. Osim što unutar sebe imamo različite podosobnosti, tu su i partnerove podosobnosti s kojima se naše podosobnosti povezuju na način da nam znatno ograničavaju ponašanje, osjećaje i želje.
A ograničen unutarnji svijet lako postaje ratna zona jer se podosobnosti počinju boriti i one potisnute pokušavaju se nametnuti. Ne pokušavaju se samo nametnuti nama nego i partneru pa mu često izvikujemo parole poput Ne budi tako hladan, zar ne vidiš moju ranjivost?, Teško mi je, podijeli teret odgoja djece sa mnom!, Sposobna sam, vjeruj u mene i uspjet ću! No, ono što partner uzvraća nije ono što želimo čuti jer on odgovara iz vlastitih podosobnosti.
Sve ste vi žene iste
Na Ne budi tako hladan, zar ne vidiš moju ranjivost? možda će odgovoriti: „Sve ste vi žene iste, glumite žrtve, a kad se mi muškarci smekšamo, zavladate“ jer odgovara iz svoje podosobnosti tinejdžera kojeg je majka opterećivala svojim emotivnim potrebama i tražila od njega ono što nije mogla dobiti od supruga.
Na Teško mi je, podijeli teret odgoja djece sa mnom! možda će odgovoriti: „Meni je još teže, po cijeli dan radim!“ jer odgovara iz svoje podosobnosti dječaka koji je rano ostao bez oca i odmalena radio za cijelu obitelj. Na Zar ne vidiš kako sam sposobna, vjeruj u mene i uspjet ću! partner će možda reći: „Sve što napraviš, upropastiš“ jer odgovara iz svoje podosobnosti vrlo strogog, kritičnog roditelja.
Kad uporno ne dobivamo ono što nam treba...
Kad od partnera uporno tražimo nešto što ne dobivamo, to je dobar pokazatelj da smo zapeli u nekoj od svojih podosobnosti koju smo odbacili. Isti obrasci svađa i optuživanja mogu se ponavljati godinama, no u svemu tome ipak postoji i nešto dobro: iako su za obrazac potrebne dvije osobe, za izlazak iz obrasca potrebna je samo jedna.
Na primjer, ako se ženina podosobnost odgovorne majke povezala s muškarčevom podosobnošću samoživog tinejdžera, nakon što žena odustane od pokušaja da preodgoji svog partnera i počne se više zabavljati, i njegov samoživi tinejdžer će se povući sa scene jer za prkos i bunt više nema „goriva“.
No, nije riječ o receptu i to ne završava uvijek tako sretno. Svaki izlazak iz obrasca predstavlja rizik. Nakon što povezanost kroz obrazac prestane, pitanje je hoće li partneri jedno prema drugom željeti i moći tražiti nove putove. Veće unošenje autentičnog sebe u odnos može u partneru izazvati radoznalost i želju da i on u odnos više unese autentičnog sebe ili može u njemu izazvati strah i želju za bijegom iz odnosa koji ga suočava sa samim sobom.
Pravo otkrivanje nije u novim prostorima nego u novim očima
Pri izlasku iz obrazaca na snazi je autonomija. Zauzimanje za sebe naspram zauzimanja za vezu. No, veza bez predanosti bit će prazna. Autonomija i predanost dva su suprotna pola koja čine paradoks ljubavnih odnosa u kojima nema jasnih rješenja. Nerješiva, a ujedno i neizbježna pitanja autonomije i predanosti mogu nas samo inspirirati da bolje i dublje upoznajemo sebe, svog partnera i prirodu našeg odnosa.
U ljubavi jedno drugom želimo biti što bliži, a da bi erotska želja postojala, moramo biti donekle udaljeni. Ta dinamika između ljubavi i slobode, između predanosti i autonomije ono je što će naš odnos činiti živim. Ako nas strah ne navede na stezanje granica, javit će se znatiželja koja će nas inspirirati da doznamo što se iza tih granica nalazi. Zadržati želju s jednim partnerom tijekom dugog niza godina znači stalno unositi nepoznato u poznat prostor odnosa. Ili, kako bi rekao Marcel Proust: „Pravo otkrivanje nije u tome da tragamo za novim prostorima, nego u tome da gledamo novim očima.“
.png)
.png)
