Tata i ja papirić smo odmah ispljunuli
Prije nekoliko godina imala sam priliku sudjelovati na konferenciji Nobel na sveučilištu Gustavus Adolphus u Minnesoti. Tada sam se prvi put susrela s pojmom supertaster (slobodni prijevod tog termina na hrvatski jezik bio bi: superkušač) na predavanju eksperimentalne psihologinje Linde Bartoshuk sa sveučilišta Yale, koja je ovaj termin i smislila.
Moj suprug, moj otac i ja sudjelovali smo u eksperimentu u kojem je dr. Bartoshuk svakom sudioniku dala mali komad papira premazan tvari PTU (propylthiouracil). Dobili smo uputu da papirić stavimo na jezik i nakon jedne, dvije minute ispunimo upitnik o svojem doživljaju okusa.
Moj otac i ja papirić smo u istom trenu kad nam je dotaknuo jezik ispljunuli, jer nam je imao nepodnošljivo gorak okus, dok je moj suprug taj isti papirić žvakao nekoliko minuta i nije okusio ništa! Nismo tada shvaćali što to točno znači, no na predavanju koje je uslijedilo saznali smo sve o superkušačima i tematika se pokazala zaista zanimljivom.
Superkušači tek 25 posto populacije
Kao što su neki od nas rođeni plavih, a neki smeđih očiju, kovrčave ili ravne kose, jednako tako neki od nas imaju više okusnih pupoljaka na jeziku od drugih pa se, prema tom kriteriju, svi ljudi mogu podijeliti na superkušače (oko 25 posto populacije), osrednje kušače (50 posto populacije) i nekušače (25 posto populacije).
Jezik superkušača pretrpan je okusnim pupoljcima (čak do 1100 pupoljaka po četvornom centimetru), a nekušač može imati samo 11 pupoljaka na istoj površini jezika. Tolika gustoća pupoljaka u superkušača znači puno veću osjetljivost, ne samo na okuse nego i na bol, temperaturu i dodir.
Ove razlike u okusnoj osjetljivosti unutar populacije znatno utječu na podnošenje određene hrane, posebice za superkušače za koje je mnogo vjerojatnije da će izbjegavati pretjerano gorku, ljutu, slatku i masnu hranu jer sve okuse doživljavaju mnogo intenzivnije od osrednjih kušača i nekušača. No, što to znači u svakodnevnom životu?
Averzija prema alkoholnim pićima
Ako ste superkušač, poput mene i mog tate (a vjerojatno i jednog dijela moje obitelji, jer je gustoća okusnih pupoljaka nasljedna i ovisi o prisutnosti/odsutnosti jednog određenog gena), okus kave bit će vam izrazito gorak pa u kavi nećete toliko uživati, a možda je nećete uopće ni piti!
Isto vrijedi i za alkohol: u jednom istraživanju znanstvenici su uspoređivali godišnji unos alkohola s gustoćom okusnih pupoljaka na jeziku i osjetljivosti na PTU supstanciju u skupini zdravih odraslih ljudi. Ustanovili su da superkušači piju najmanje alkohola i imaju urođenu averziju prema alkoholnim pićima (u čemu sam se ja odmah prepoznala!), a najveću godišnju količinu alkohola piju nekušači, koji bi genski mogli biti predodređeni da ih alkohol najviše privlači.
Za roditelje je svijest o postojanju superkušača itekako važna. Ako u obitelji imate dijete koje često odbija jesti određenu hranu, (a pogotovo gorkasto povrće poput brokule, kupusnjača, maslina, krastavaca itd.), vrlo je vjerojatno da je riječ o djetetu superkušaču koje okuse doživljava puno intenzivnije od vas pa sljedeći put kad dijete budete tjerali da nešto pojede (jer ne možete shvatiti kako mu nije fino nešto u čemu vi uživate), sjetite se da svakome od nas hrana ima drugačiji intenzitet okusa te da to treba poštovati, iako to ne znači da ćete prestati nuditi hranu koje dijete trenutačno odbija.
Superkušači imaju gensku predispoziciju u odbojnosti prema gorkom okusu koji je često prisutan u povrću. Znanstvenici tek počinju razumijevati vrlo kompleksne načine na koje osjetilo okusa utječe na odabir hrane pa posljedično i na zdravlje, ali čini se da je žudnja za određenom hranom više povezana s biologijom nego što se to prije smatralo. Ovisno o broju okusnih pupoljaka na jeziku s kojima smo rođeni, tip hrane za kojom žudimo definiran je u mnogo većoj mjeri našom fiziologijom nego našom osobnošću!
Voljeli bi biti "normalni"
Dr. Bartoshuk objašnjava kako supertasteri žive u svijetu okusa žarkih, blještavih boja, a non-tasteri žive u svijetu okusa blagih, pastelnih boja. No, superkušači nemaju supermoći i nisu superiorniji u odnosu na ostatak populacije. Neki superkušači svoju sposobnost smatraju napornom i ograničavajućom jer im je slatka hrana puno slađa, sol puno slanija. Gazirana pića, ljutu papriku i masnoću u hrani intenzivnije osjećaju, a alkohol i kava nisu im privlačni – što nekima nikako nije po volji jer bi silno voljeli biti „normalni“.
Istraživanja su također pokazala kako su ljudi koji se profesionalno bave hranom i kuhanjem najčešće superkušači, što me uopće ne iznenađuje, nego mi samo potvrđuje logičnost mog vlastitog odabira da se bavim hranom.
Možete li, prema svom doživljaju hrane, procijeniti spadate li u skupinu superkušača, osrednjih kušača ili nekušača? Ponekad nje potreban ciljani test da bismo shvatili jesmo li mi ili ljudi oko nas vrlo osjetljivi na okuse. No, osim genske predispozicije, postoje i drugi faktori koji određuju kako ćemo reagirati na određene okuse.
Teme razgovora najčešće hrana
Statistički su žene češće superkušači od muškaraca. Također, i razni hormoni utječu na osjetljivost okusnih pupoljaka pa je, primjerice, osjetljivost trudnica puno veća u odnosu na žene koje ulaze u klimakterij, a osobe azijskog podrijetla češće su superkušači od bijelaca. No, iako su neke osobe možda rođene kao superkušači, ako imaju jednu ili više upala srednjeg uha tijekom života, može se dogoditi da te upale oštete živac koji prenosi informaciju okusa s jezika do mozga.
Unatoč nekim nedostacima, smatram kako bi svi superkušači trebali biti zahvalni na svojim mnogobrojnim okusnim pupoljcima. Naš je svijet okusa puno bogatiji, hranu osjećamo intenzivnije, sposobni smo razlikovati i najsuptilnije nijanse u jelima te nemamo potrebu za pretjerano slatkom ili začinjenom hranom. Ako se nađete u društvu superkušača, teme razgovora najčešće su u vezi s hranom, što je puno bolje od razgovora o politici ili vremenu!
.png)
.png)
