Zašto naša djeca ne vole školu?

Iz njihove kože...

Mi mislimo da je ljubav prema obrazovanju moguće ostvariti samo u onim sredinama s visokim standardom, gdje se djeci, na izvjestan način, povlađuje. No, nije baš tako. Na primjer, učenicima na Kubi često nedostaju udžbenici, a tjelesnu aktivnost prakticiraju u parkovima jer nemaju dvorane opremljene za tjelesni odgoj. Ipak, u ovoj zemlji danas gotovo nema nepismenih, a školovanje je besplatno na svim razinama, uključujući i visoko obrazovanje.

Ples i vrtlarenje

Kako su u tome uspjeli? Napravili su jednostavnu, a efikasnu strategiju obrazovanja. Više se poklanja pažnja praktičnoj primjeni onoga što se uči kako informacije ne bi ostale samo na teorijskom nivou. Među omiljenim predmetima su ples i vrtlarenje, ali su matematika i prirodne znanosti po rasporedu sati uvijek na početku dana, kada je koncentracija djece najveća.

Osmišljena su i dva TV kanala koja emitiraju obrazovne sadržaje primjerene djeci osnovnog i srednjeg obrazovanja. Obroci su besplatni, školski satovi traju 30 minuta, djeca su disciplinirana i ne bježe sa satova. I, ono što je posebno zanimljivo, istraživanja i ankete potvrđuju da djeca najviše vole boraviti upravo u školi.

Četiri najveća razloga što djeca ne vole školu

A kako to izgleda kod nas? U prvom razredu većina djece voli školu jer ih ona podsjeća na period igranja u vrtiću, ali već od trećeg razreda postotak djece koja vole školu značajno se smanjuje iz razreda u razred. Zašto je to tako?

• Zapostavlja se prirodno učenje. Tijekom prvih sedam godina života dijete je u procesu „prirodnog učenja“. Ono usvaja nova znanja kroz igru, spontano, razvija se njegova radoznala, kreativna priroda. Za razliku od učenja uz igru, škola zahtijeva učenje samo po sebi. Djetetu nitko ne objasni zašto su neka područja važna ni zašto ih treba savladati. Tako ono s vremenom stječe dojam da je školsko učenje bez svrhe, bez cilja i da je jedino važno dobiti što bolju ocjenu.

• Školski programi. Udžbenici su puni faktografskih činjenica koje poslije djetetu vjerojatno neće biti potrebne, a dodatno ga opterećuju. Programi su zastarjeli, ne prate potrebe djece „novog doba”, guše kreativnost i čine besmislenim svaki djetetov pokušaj da nauči razmišljati svojom glavom.

• Nefer odnos učenik-nastavnik. Nastavnik smije zakasniti na sat, vaše dijete ne smije. Nastavnik smije vikati na dijete, ali dijete ne smije na njega. Nastavnik djetetu govori „ti“, dijete njemu „vi“. Podrazumijeva se da ovakav odnos ima svojih brojnih prednosti, prije svega, u uspostavljanju autoriteta nastavnika. Ali, za dijete prvog razreda koje do tada vjerojatno nije imalo priliku da se nikome obraća na takav način i to predstavlja stres. Potrebno je vrijeme da takav odnos razumije i usvoji.

• Koncepcija školskog dana. Poslije 45 minuta matematike i pet minuta stanke bi li vas zanimalo 45 minuta bio­logije? U onim školskim sustavima gdje je zastupljena tzv. blok nastava učenici pokazuju manji otpor, a školske predmete lakše usvajaju, bolje pamte i više vole nastavu. Kada bi škola ponudila više eksperimenata i interakcije umjesto diktiranja ili monologa nastavnika, kada bi se djecu ohrabrivalo da glasno iskažu svoje mišljenje, njihov stav prema školi bio bi puno pozitivniji.

Možda dok čitate ove retke mislite: „Pa što da radim, svakom djetetu je teško, kako je svima tako će biti i mom djetetu, neke stvari ne ovise o meni…” U pravu ste. Mnogo toga ne ovisi o vama. Ipak, ono što svom djetetu možete pružiti je podrška tijekom školovanja.

PageBreak

• Rasteretite dijete. Odrasli poz­naju i koriste mnoge načine i mogućnosti za opuštanje: sport, šetnja, slušanje glazbe, druženje s prijateljima, meditacija... Djeca tih mogućnosti ili nemaju ili ih ne poznaju. Često nemaju priliku ni da „prerade“ određena dnevna događanja jer im se iskustva prebrzo preklapaju, nova potiskuju prethodna.

Ali, i ta „neprerađena“ iskustva djeluju u podsvijesti i mogu uzrokovati različite stresove. Nemojte zaboraviti da, osim s vlastitim problemima, djeca žive i s vašim stresovima. Bez obzira na to koliko ih pokušavate zaštititi od svojih problema, djeca ih ipak osjećaju. Ne pretjerujte s velikim brojem izvannastavnih aktivnosti. U prvim razredima, jedina takva aktivnost koja se preporučuje u ranom uzrastu je sport.

• Ocjena. Kad vas dijete razočara nekom ocjenom – sjetite se da je to samo ocjena. Uvijek se podsjećajte na to da je škola prolazna i da će, ma kako ponekad bilo teško, školovanje za dijete biti bezbolnije ako vi smanjite svoj pritisak na njega.

• Izbjegavajte ‘opasne’ rečenice. Iako su vaše namjere najbolje, kad izgovarate neke rečenice, zapravo pokazujete da ne razumijete dijete i ne podržavate njegovo pravo da kaže ono što misli. To su rečenice:
- „Moraš“. Od ranog djetinjstva djecu učimo da nešto moraju (biti dobri, slušati nastavnike, imati odlične ocjene, sjediti mirno na satu, biti ljubazni…) Uz toliko „moraš“, a posebno onih vezanih uz školu, nije ni čudno što, u pravilu, djeca ne vole ni školu ni učenje. I mi, kao odrasle osobe, imamo otpor kad moramo raditi nešto što osjećamo kao čisto „moranje“. S druge strane, jasno je da je zainteresiranost, a ne prisila na nešto osnovni ključ uspjeha. Kad nas nešto zanima, to onda lakše pamtimo. Ako nešto učimo samo zato što moramo, to i zaboravimo čim nam više nije važno (na primjer, kad prođe ispitivanje u školi i dijete dobije ocjenu iz tog predmeta).
- „Tebi je lako“ ili „Ti trebaš samo učiti“. Ovakav stav može se usporediti s bacanjem malog djeteta u vodu uz jedinu instrukciju: „Šuti i plivaj!“, a zaboravili ste mu objasniti kako se to radi.

• Razumijevanje. Kad vam se dijete na nešto požali, (škola je samo gubljenje vremena, mrzim školu, ne mogu napraviti zadatak…), umjesto da ga optužite kako ono uvijek lako odustaje, radije mu recite: „Razumijem da ti je teško.” Dopustite mu da se „ispuše”, kaže što god želi. Vi za to vrijeme kontrolirajte svoje reakcije. Jednostavno, šutite i slušajte. Ono ima potrebu otvoreno pokazati i reći ono što osjeća, a ne da mu vi odmah nudite gotova rješenja ili dodatno ga kritizirate. Posebno je važno pokazati razumijevanje za djetetova emotivna stanja u vezi sa školom.

Nama odraslima, koji se desetljećima borimo s vlastitim emocijama, teško je suzdržati se u pokušaju da zaštitimo djecu od njihovih osobnosti, različitih emotivnih stanja. Pokazujući razumijevanje – produbit ćete odnos povjerenja s djetetom, pokazati se kao dobar slušatelj, a vaše sudjelovanje u prihvaćanju njegovih emocija šalje djetetu poruku da ono ne treba biti savršeno i ispunjavati sva vaša očekivanja kako bi zaslužilo vašu ljubav. Odnosno, da ga prihvaćate upravo takvo kakvo jest. Nikad ne propustite priliku poslati upravo takvu poruku onome koga najviše volite - svojemu djetetu.