Čovjek snuje, Bog određuje – palo mi je na pamet dok sam ležala na krevetu do kojeg sam se dovukla nakon što sam pala s bicikla i ozlijedila stopalo. Imala sam razrađen plan kako ću tih dana odraditi nekoliko zadataka koje sam upisala na listu obveza i zapravo sam se jako veselila prilici da ih konačno prekrižim. Najvažniji zadatak koji sam isplanirala bio je konkretan: presložit ću stvari koje držim na nekoliko mjesta u svoj, tek uređeni, podrum.
Misliti pozitivno moja je životna odluka od koje ne odustajem ni u najtežim trenucima i moja prirodna reakcija nakon pada bila je pomisao kako će biti dovoljan hladan oblog koji će za sat-dva riješiti stvar. Moja kućna apoteka sadržava, među ostalim, i vrećicu gela za hlađenje sportskih ozljeda. No oteklina je rasla i nije mi bilo druge nego obavijestiti svoju kćer, koja je doktorica medicine (trenutačno stažira, molim lijepo), o padu i ozlijedi.
Nakon pregleda na hitnoj odlazim kući s longetom na nozi i sablasnom odlukom liječnika: četiri-pet tjedana imobilizacije i strogog mirovanja. O, neeee! A moje sređivanje podruma?! A poslovne obveze koje sam preuzela?!
Brzo se vraćam u ravnotežu (posljedica je to dugogodišnjeg svakodnevnog meditiranja) i prihvaćam situaciju ne dopuštajući kontrolirajućem razmišljanju da mi odredi raspoloženje.
Donosim odluku da ne otkazujem sudjelovanje na Sensa vikendu (čemu se jako radujem i želim svakako održati svoju radionicu). Onih nekoliko stvari koje sam planirala napraviti (pospremiti podrum, na primjer) odgodit ću za mjesec dana, a putovanje koje sam planirala za kolovoz (Chicago i New York) za sljedeću godinu. Volim putovati i barem jednom godišnje idem na dulje putovanje, pa ću preko velike bare na jesen, u uvijek toplu Kaliforniju, tješim se. Razmišljaj pozitivno, ali ipak… četiri-pet tjedana... možda i šest. Tko će to izdržati!?
Vrijeme je novog učenja, pomislih. Pospremit ću ja taj podrum prvo u sebi! Činjenica je da ću sljedećih mjesec dana biti nepokretna, što će mi omogućiti da se fokusiram na unutrašnjost, svoje emocije, um i sve za što zbog obveza ne stignem ili odgađam (makar i nesvjesno). Kada smo stalno u modu „činiti“ umjesto u modu „biti“, to nam daje opravdanje da radimo sve ono što nas onemogućuje da osjetimo tko smo, što želimo i kako ćemo to postići.
O.K., prihvaćam izazov. Da vidimo što je na programu koji se nametnuo umjesto mog plana. Da provjerimo što sam dosad doista naučila, a što tek moram.
Evo mojih uvida. Možda vam pomognu da ako se razbolite i morate dugo mirovati, ili ako nešto ne ide po planu, iskoristite okolnosti koje niste izabrali na najbolji način:PageBreak
1. Strpljivo nošenje s onim što nam se dogodilo lakše je kad prihvatimo vlastitu odgovornost za situaciju (nezgodu, krivu odluku, ali i neželjene posljedice). Prije svega, takva vam odluka pomaže da iz te situacije naučite svoju lekciju umjesto da se osjećate i ponašate kao žrtva događaja. Na taj način, uvidjevši vlastite postupke koji su vas doveli do te situacije, povećavate mogućnost da vam se takvo što ne ponovi. Na nezgodu, sa zahvalnošću, a ne s ljutnjom, tada gledate kao na nešto iz čega možete učiti, a ne kao na tragediju koja vas je zadesila. Tada situaciju shvaćate kao izazov i dajete joj smisao koji je pozitivan, konstruktivan i čini vas kvalitetnijom osobom. Razmislila sam i shvatila što mi je u ponašanju koje je prethodilo nezgodi smanjilo pozornost (ljutnja na nesavršenost svijeta koji me okružuje) i prihvatila svoju odgovornost u događaju. Bez ljutnje!


2. Osjetite zahvalnost za ono što inače prihvaćate zdravo za gotovo. Što god nam nedostaje, ma koliko maleno, smatramo najvećom teškoćom u svojem životu, a često i ne razmišljamo o svim dobrim stvarima koje imamo. Kad mi se dogodila nezgoda zbog koje mi je imobilizirana noga, prvo na što sam pomislila došavši kući jest kako sam sretna što posao mogu raditi a da ne napuštam dom. Zahvaljujući tomu ne moram se brinuti za svoje prihode, a osim toga sad s još više povjerenja idem dalje jer se ne bojim za svoju financijsku situaciju ako neko vrijeme nisam potpuno u kondiciji i savršena zdravlja. Kakvo olakšanje!


3. Motriti svoje misli i odustati od samosažaljenja već na prvi znak takvog razmišljanja i ponašanja. Veoma je lako izgubiti strpljenje kada dopustimo da nam se raspoloženje pokvari samo zato što nemamo kontrolu nad događajima. Prvih dana i nije teško biti dobro, ali nakon nekoliko tjedana raspoloženje pada, željeli to ili ne. Osjetivši da dolazi val samosažaljenja, hitro sam prebacivala misli na sve ono što sam iz prve dvije točke svojih uvida spoznala, te se vraćala u uzlaznu fazu s raspoloženjem.


4. Spremnost da prihvatite i tražite pomoć – osobito ako ste inače samodostatni i sposobni i preko svake mjere brinuti se o sebi. Kako preživjeti kada ovisite o samima sebi? Što će vam se dogoditi ako se razbolite, a živite sami? Što će se dogoditi sa mnom jednog dana kad budem stara i ne budem se mogla brinuti sama o sebi? Lekcija koju sam naučila liječeći svoju ozljedu jest da je sasvim u redu ne moći se brinuti o sebi od 0 do 24 sedam dana u tjednu – to treba shvatiti te zatražiti i prihvatiti pomoć. Zapravo, prvi put u životu moja se kći brine o – meni. Prijateljica mi donese ručak, mama i tata (iako se i sami teško kreću) donesu mi kruh i mlijeko, sestra mi opere suđe, šogor rješava tehničke stvari u kući. Odjednom moj pristup „super samostalne žene“ koja je i kroz ratne godine prošla s maloljetnim djetetom kao samohrana majka dobiva konture koje zaslužuje – prošlo svršeno vrijeme. Naučila sam tražiti i primiti pomoć i ništa mi se loše nije dogodilo.


5. Biti je ipak važnije od činiti. Vlastitu vrijednost u današnjem svijetu koji prije svega poštuje postignuća teško je potvrditi kad nisi u stanju ostvariti uobičajene stvari (hodajući uz pomoć štaka ne mogu pomesti pod, obrisati prašinu pa ni zaliti cvijeće). Distrakcije su svuda oko nas (knjige, TV, internet), no ne može čovjek po cijeli dan ni samo čitati, rješavati križaljke ili gledati filmove (TV ionako ne gledam). Odjednom spoznaš da je „biti“ jako cool! Svako malo uhvatim se kako meditiram otvorenih očiju i... nema misli, samo trenuci ushita životom koji jest. I pogled usmjeren na predivno drvo koje raste u mojem dvorištu i čija je krošnja pred mojim balkonom na koji gledam iz kreveta spavaće sobe. Moji Facebook prijatelji upravo su tu sliku dobili kao obavijest o tome da nekoliko sljedećih tjedana mogu samo „biti“, a ne i „činiti“. Noga u longeti i pogled na zelenu krošnju u koju gledam!
I to je, dakle, sasvim moguće preživjeti. Možda ne treba čekati da se razbolimo da budemo potpuno ispunjeni i sretni baš onakvi kakvi jesmo i s onim što nam je na raspolaganju u danom trenutku!