Često čujem od prijatelja i klijenata kako na poslu jedva imaju vremena otići na WC. Toliko rade da se ne sjete popiti ni čašu vode, a kamoli pojesti komad voća ili se protegnuti. U takvom načinu života malo tko ima snage uzdignuti glavu i pogledati u budućnost, promotriti pažljivo smjer koji svakim danom odabire, više puta i nesvjesno. Ne vidimo daljnji cilj u životu jer preživljavamo i bavimo se trivijalnostima, a sve u maniri: još samo danas, a od sutra...
U jednoj sam kolumni pisao o temi „Bolje sutra – danas“ i govorio o važnosti razumijevanja da budućnost gradimo već danas – današnjim akcijama, današnjim mislima i stremljenjima. Često se nađemo zatvoreni u tom začaranom krugu – još samo danas radit ću ovo što mi se ne sviđa, još samo danas izdržat ću u odnosu koji nije za mene, još samo danas jest ću hranu koja ne čini moje tijelo zdravim. Cijelo vrijeme negdje duboko u sebi znamo da bi sve to trebalo biti nekako drukčije. Znamo da to što radimo nismo mi, nismo sretni s time i znamo da to ne želimo u budućnosti i dalje raditi, ili biti. Ali samo još danas!
I taj „danas“ nikako da prođe. Kao da nas neke sile drže u začaranom krugu, sve je to jače od nas. Kao da je netko podijelio karte i mi smo bez aduta, a partija nikako da završi. Konačnost i nepromjenjivost takve situacije čini se kao čvrsta činjenica.
Glavni adut zapravo cijelo vrijeme držimo u svojim rukama, a zove se svjesnost. Ako osvijestimo što je to što želimo, što je to što nas čini sretnima, znat ćemo što nam je činiti. No svjesnost nije ono što znamo na razini riječi i logike.
Svi mi jako dobro znamo što bismo trebali učiniti da se situacija okrene i razriješi. No kad treba prijeći s riječi na djela, onda osjetimo što znači izraz „puste priče“ i sva naša poduzetnost izblijedi. Odjednom nam se svi ostali poslovi i problemi čine važnijima. I onda krenemo utjerivati pravdu oko onih preplaćenih 28 kuna na godišnjem računu za struju, prepiremo se oko toga tko će iznijeti smeće ili pak ispravljamo nepravde na poslu. Jednostavnije nam je raditi nešto beznačajno ali sigurno nego okušati se u novome i riskantnome.
Zašto to činimo? Zašto je tako teško ići prema naprijed?
Odgovor je u našoj životnoj edukaciji. Primijetio sam u svojem radu da se sportaši ili ljudi koji su nešto svakodnevno trenirali puno lakše nose s izazovima od nas običnih smrtnika. To svakodnevno prelaženje preko sebe donosi emotivnu snagu i stabilnost koja nam često nedostaje.
No što nam je činiti kad smo već do grla u životu i nemamo vremena za trening odmalena? Dan po dan je paradigma koja donosi rješenje. Svaki dan učinite mali korak koji će vas dovesti bliže cilju. Danas odustanite od straha i recite partneru što želite. Danas prijeđite preko svojeg ustaljenog načina ponašanja i na poslu glasno recite jedan mali dio onoga što mislite da je ispravan način rada. Danas prijeđite preko sebe i ne ustrajte u lošem raspoloženju, nego dignite glavu iako pada otkad ste se ustali. Uzmite male zalogaje koje ćete moći progutati. Pritom budite otvoreni i spremni prihvatiti ono što vam život nudi kao kritiku, bila ona pozitivna ili negativna.
Ljudi se često drže nekih stajališta i ne revidiraju ih, a da to učine, da ih izlože dnevnom svjetlu, možda bi shvatili da ta stajališta i nisu tako vrijedna. Zanemarujemo moć iskrenosti, u prvom redu prema sebi. Dan po dan reagirajući iskreno stvaramo mogućnost da doista jednog dana dosegnemo sve što želimo.
Zato podignite glavu, ne gledajte stalno u stablo ispred sebe, već hrabro zakoračite prema naprijed! Upitajte se što zapravo želite od života i koji je sljedeći korak koji će vas odvesti, dan po dan, bliže tome cilju.