Neki se od nas podcjenjuju, a neki se precjenjuju. Neki misle da nemaju baš nimalo kapaciteta za ostvarenje životnih snova pa se ne usuđuju sanjati. Neki pak svoje potencijale toliko uzdižu da ih, ma koliko se propinjali, ne mogu doseći. A zapravo, najbolje se osjećamo kad smo u skladu sa svojim mogućnostima – kad smo sigurni, na svojem terenu, a imamo i ideju o sljedećem koraku koji vodi prema napretku. Riječ koja najbolje opisuje to stanje je entuzijazam.

Prevelika očekivanja

Oni koji imaju osjećaj da mogu sve i svašta (i to odjednom) najčešće ne naprave ništa. Jer kad bi krenuli u realizaciju, morali bi se suočiti s činjenicom da nisu svemogući i da njihovi preveliki kapaciteti egzistiraju samo u mašti. Ispod takvih nerealnih očekivanja krije se zapravo manjak osjećaja vlastite vrijednosti. Negdje unutra je poruka: Nisi dovoljno dobar ovakav kakav jesi, nego ćeš tek postati dobar kad sve svoje skrivene potencijale ostvariš. Veoma je frustrirajuće biti „ispred sebe“, biti u slici koju je nemoguće dostići jer nikad nije „sada“, nego je stalno negdje u budućnosti. Ta ideja o velikom sebi koji je već napravio sve i svašta i time si priskrbio razne zasluge prava je gnjavaža – kako za onog tko je velik, tako i za ostale oko njega. Jer taj „napuhani ja“ je nestabilan i treba potvrdu da je ostvarenje njegovih velikih ambicija moguće. Iz te unutarnje utrke između stvarnih i zamišljenih kapaciteta dolazi do rastresenosti i nestrpljenja. Tisuću planova, a od realizacije – samo počeci. Brdo ideja, ali i planina prepreka koje stoje na putu njihova ostvarenja.
Nije jednostavno sve to nositi u glavi. Uz to, svako malo se dogodi da ambicije jednostavno presuše, ideje ishlape, planovi se uruše. Ništa čudno ako im je jedino uporište u mislima. Znamo kakve su misli – jedna prođe, druga dođe. Kad nema konkretnog plana koji misli veže uz prostor i vrijeme (sutra ću otići tamo i napraviti to i to), a onda i djelovanja, misli u internom svemiru zvanom mozak tonu u razočaranje. Tada počinju razmišljanja tipa: Ne znam što ću sa sobom, uvijek ista priča, opet ništa ne poduzimam. A nakon toga, logična reakcija je – skrojiti novi plan, doći na novu ideju, ovaj put pravu, bolju od svih do sada.

Uzleti i padovi

Priča o prevelikim očekivanjima ne odvija se samo u glavi. Na emocionalnoj razini tu su nemir, euforija, depresija – uzleti i padovi. S druge strane, kad su očekivanja preniska, kad se iz straha od neuspjeha (ili od odgovornosti koju donosi uspjeh) podcjenjujemo – stalno smo na istoj crti. Ne postavljamo si visoke ciljeve jer negdje u sebi nosimo poruku da treba biti skroman ili da su drugi ionako u svemu bolji od nas. Mnogi su u takvim problemima – ili su u oblacima gdje su im vlastite ideje nedostižne, ili su negdje pod zemljom gdje ideja uopće nema. Biti u skladu sa svojim mogućnostima zapravo znači biti tu, s nogama na zemlji i pogledom prema naprijed.
Iznutra gledano, noge na zemlji su samopouzdanje, a pogled prema naprijed je usmjeren prema dostižnim ciljevima. Ti ciljevi nisu zapravo ni previsoki ni preniski. Ako si ciljeve kreiramo tako da su nam dovoljno visoko da nam budu poticajni i uzbudljivi, a opet dovoljno nisko da su nam budu dostižni, put prema njima će biti ispunjen entuzijazmom. Kad su nam ciljevi previsoko i hrlimo k njima, onda je unutarnji osjećaj bliži euforiji ili zanosu koji znaju biti destabilizirajući. Zato je veoma važno, kad radimo planove za budućnost, pratiti unutarnji osjećaj. Euforija nas podiže na tanku titravu žicu pomalo dječje radosti. Zanos nas ponese poput vjetra, a zatim prođe i spusti nas. Ni u jednom ni u drugom nema dovoljno mira.
Entuzijazam izvire iz samopouzdanja, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u sebe. A vjerovati u sebe je prilično teško ako u djetinjstvu roditelji nisu vjerovali u nas. A upravo ono što čovjeka najviše podržava i motivira je kad netko u njega vjeruje. Svijet bi zaista bio drukčiji kad bismo vjerovali jedni u druge. Nažalost, to je nemoguće ako prije svega ne vjerujemo u sebe. Tu i tamo se dobro podsjetiti na sve ono kvalitetno i dobro što smo u posljednje vrijeme napravili. Od podrške prijatelju kad mu je bilo teško do uređenja stana. Mnogi od nas skloni su zaboravljanju svojih malih, intimnih uspjeha koji u život unose zadovoljstvo. A to je centar entuzijazma.

Čvrsta krila

Sama riječ entuzijazam potječe od grčkoga „biti ispunjen bogom“. Iz te ispunjenosti onda možemo svašta. Ali ne odjednom. Punina doživljaja života stvara se upravo uživanjem u malim stvarima. Sve što u životu poželimo učiniti sastoji se od sitnih koraka. Biti u skladu sa svojim trenutačnim mogućnostima je ključ samopouzdanja. Kad ne letimo odjednom previsoko, onda ni ne padamo prenisko. A da bi let bio stabilan, trebaju nam čvrsta krila. No nijedna krila ne mogu biti tako čvrsta kao ona koja gradimo sami, iznutra – malo po malo, znajući da se s pomoću njih ne želimo zalijetati u Sunce poput Ikara niti da ih želimo držati skupljena kako bi što prije zakržljala. Entuzijazam je zona u kojoj može živjeti svatko od nas. Kad se udruže unutarnja snaga i privlačnost cilja, let je stabilan, a slijetanje meko i prirodno.