Ritual za kraj: Što iz ove godine nosite u sljedeću?

Godine prolaze. Neminovno. Rijeka života teče. Nezaustavljivo. Završeci i novi počeci izmjenjuju se i isprepleću do te mjere da je ponekad teško razlučiti je li sljedeći korak kraj jednog puta ili početak drugog, a često je i jedno i drugo. Ritam početaka i završetaka duboko je utkan u naše biće, a kako se s njim nosimo uvelike će utjecati na naš razvoj i kvalitetu življenja – hoće li nas valovi života ljuljati i nositi prema novim obalama ili nas, pak, potopiti.

Na primjer, probudite se poletni, dobro raspoloženi i puni energije – još vam je 100 posto energije na raspolaganju. Krenete prema kupaonici i usput vam pogled padne na fotografiju na zidu, na kojoj je nasmijana skupina mladih ljudi. Uz lagani grč u želucu sjetite se da ste obećali organizirati sljedeći izlet, a već tjednima to odgađate jer nemate vremena. Slegnuvši ramenima, idete dalje, sad ste još u posjedu 80 posto svoje energije, a 20 posto je zarobljeno u otvorenom fileu „izlet“.

Nezavršeni poslovi

Još samo dva koraka i stići ćete do kupaonice, no morate proći pokraj telefonske sekretarice koja neumorno svjetluca ne bi li privukla vašu pozornost. „Uh, možda je opet mama ostavila poruku, već mjesec dana je nisam stigla posjetiti, a neću ni u idućim tjednima, a možda bih ipak mogla… Ma ne, nemam kad...“. Konačno uspijevate zakoračiti u kupaonicu, no sad imate još samo 50 posto svoje energije jer 30 posto ostalo je zarobljeno u nerazriješenim dilemama vezanim uz majku…

I tako redom – nezavršeni poslovi s bivšima, partnerima, prijateljima, šefovima, neispunjena obećanja samoj sebi, odgođeni planovi… Na kraju možete biti sretni ako uspijete u „sada i ovdje“ zadržati 10 posto svoje energije, a tu jedva pomaže i najjača kava.

Kako prepoznati što nam odvlači energiju?

Zapravo, to i nije tako teško. Obratite pozornost na misaone krugove koji se opetovano ponavljaju: možda ipak… zapravo bih mogla..., ipak ne..., možda sam trebala…, možda sam mogla…, bilo bi bolje da sam…, bilo bi bolje da nisam… Ako sebi postavite pitanje smisla i svrhe takvih razmišljanja, možda ćete otkriti da samo ponovo pretresaju teme koje su završene i na koje više ne možete utjecati!

Završeni poslovi očituju se u rečenicama koje završavaju – točkom. Točka znači: razmislila sam o temi, osvijestila osjećaje i što sam iz toga naučila, što je bilo najbolje i najgore i sad to iskustvo mogu pospremiti u svojoj arhivi sjećanja i više mu se ne vraćati.

Orezivanje ruže života

Orezivanje ruža sjajna je metafora za završetke i nove početke. Vrtlari orezuju ruže iz tri razloga:
Grm ruže proizvodi više pupoljaka nego što ih može hraniti tako da treba odrezati i neke zdrave i dobre kako bi se održali oni najbolji za grm.
Postoje neke grane i pupoljci koji su bolesni i ne razvijaju se dobro.
Neki su već uvenuli i zauzimaju mjesto, koče stvaranje novih.

Ako to primijenimo na život:
S vremenom prikupimo više aktivnosti, odnosa i interesa nego što nam dopuštaju naše vrijeme i energija. Tad je važno osvijestiti da nije moguće posvetiti se svemu tome i odabrati u što ćemo uložiti vrijeme i energiju.
Također, postoje ljudi i situacije u koje smo uložili puno energije i truda, a nikako ne dobivamo zadovoljavajuće rezultate. Nema pravog razloga beskonačno pokušavati. Isto tako, postoje stvari koje su „mrtve“ već dugo i zaista je vrijeme da ih otpustimo.

Naši stavovi prema krajevima

Razmislite o tome kako općenito gledate na završetke: smatrate li ih prirodnima? Vjerujete li da postoji vrijeme za sve u životu i da završetak nečeg ujedno označava i priliku za početak nečeg novog? Ili pak vjerujete da sama činjenica kako nešto završava znači da to nije bilo u redu? Taj mit tvrdokorno se uvukao u mnoge pore našeg života, čemu uz uzdah svjedoči četrdesetogodišnja Marina koja se prije dva mjeseca razišla s partnerom s kojim je provela četiri sretne godine.

„Kad god nekome kažem da više nismo zajedno“, tuži se Marina, „obično čujem nešto poput ‘Znala sam odmah da vi niste jedno za drugo’ ili ‘Šteta što niste uspjeli’... Moja istina je: proveli smo zajedno četiri predivne godine i u to vrijeme savršeno smo odgovarali jedno drugom. Zatim smo se počeli razvijati u suprotnim pravcima, odnos se promijenio i s puno poštovanja i ljubavi odlučili smo se razdvojiti. Sad oboje žalujemo, no znamo da smo postupili ispravno. Ne moram ni reći kako me gledaju kao da sam poludjela!“

PageBreak

Završeci i počeci vrlo su često natopljeni ambivalentnošću. Dr. Eolene Boyd Macmillan, psihologinja na Sveučilištu u Cambridgeu, naglašava kako proživljavamo cijeli spektar emocija: radost, sreću, krivnju, žaljenje, očaj... Nije lako dopustiti sve te pomiješane osjećaje u isti tren, lakše je stvari strpati u kategorije – dobro ili loše, sretno ili nesretno, no život su dugine boje, a ne crno-bijeli film!

Godine 1999. psiholog i dobitnik Nobelove nagrade Daniel Kahneman oblikovao je pravilo „vrhunac – kraj“. Sjećanje na neko iskustvo u najvećoj je mjeri određeno dvjema stvarima: kako smo se osjećali na vrhuncu događaja i kako smo se osjećali kad je završio. Primjerice, nakon prekida veze zaključiti da smo „gubili vrijeme s tim gadom“ znači obezvrijediti iskustvo i izgubiti vrijedne životne lekcije.

Ako, pak, završetke vidimo kao prijelaze koji nam nude šansu da se popnemo stepenicu više, onda se s njima možemo suočiti s manje straha, dostojanstveno i svjesno! Pritom je važno osigurati si vrijeme da procesiramo osjećaje, osvijestimo ih i proradimo. Najveća šansa za rast nije toliko u samom prijelazu koliko je u odluci što ćemo ostaviti iza sebe, a što ponijeti sa sobom…

Prilika za dublje povezivanje sa sobom

U različitim razdobljima života identificiramo se s različitim ulogama, u skladu sa zbivanjima koja su tog trenutka aktualna. Neke od tih uloga su nam drage i najradije bismo ih zadržali zauvijek, druge pak smatramo nužnim zlom, zamjeramo životu što nam ih je nametnuo i jedva čekamo da završe... No sve te uloge su privremene, poput odjeće koju prilagođavamo vremenskim uvjetima, godišnjem dobu, trenutnoj modi... JA sam ona koja tu odjeću nosi, ona koja je odijeva i svlači, a ta JA oduvijek je postojala i uvijek će postojati.

Zastanite na trenutak dok čitate ove riječi i osjetite tu JA koja je pozadinska svjedokinja svih vaših uspjeha i poraza, radosti i tuga, koja je bila tu dok ste bili djevojčica i bit će i onda kad dobrano zagazite u pozne godine. Ta JA nije podložna zakonitostima prostora i vremena i vrlo je ljekovito njegovati odnos s NJOM. ONA je naša suština, dobro zna što je za nas najbolje i stalno nam šapuće glasom snova i intuicije. Svjesna je šire slike našeg života dok se naša svakodnevna svijest gubi u mrežama prolaznih detalja.

Četiri vrste početaka

Nove godine tradicionalno započinju poljupcima, šampanjcem i nadobudnim novogodišnjim odlukama. Od 1. siječnja ćemo – prestati pušiti, početi vježbati, biti ljubazni prema suradnicima… Mašta nema granica. 1. siječnja sve će se promijeniti, samo tako! Najčešće i vjerujemo da će tako biti sve dok nas svakodnevica opet ne zarobi u svoju kolotečinu. No ako napravimo dobar plan i osiguramo potrebne resurse, možemo taj simboličan datum iskoristiti i kao poticaj za željene promjene!

Janice Van Dyck, autorica novele u kojoj opisuje kako je mlada žena oboljela od raka odlučila sama odrediti u kojim će uvjetima završiti svoj život, definirala je četiri vrste početaka:

Počeci „Jedva čekam“ su oni koje smo sami odabrali i odnose se na novo razdoblje u životu – primjerice, sklapanje braka, novi posao, preseljenje… Ti počeci mogu biti vrlo uzbudljivi i puni oduševljenja, a iziskuju i puno energije kako bismo proširili granice svog dosadašnjeg svijeta.

Izjave „Znam da moram početi nešto novo“ govore da smo kognitivno svjesni potrebe za nečim novim, no istovremeno pokazuju i to da izbjegavamo zaista krenuti te kako dio nas to zapravo ne želi.

Počeci „Molim vas, nemojte me tjerati na to!“ teški su jer su drugi ljudi ili životne okolnosti inicirali promjenu, što može proizvesti osjećaj bespomoćnosti.

„Što sad? Odakle da krenem?“ najteži je oblik novog početka, označava da smo neočekivano upali u „rupu“ i tad prvo gledamo kako se iz nje izvući. Uzrok takvih promjena najčešće su bolest, smrt, katastrofe, a praćene su stanjem šoka ili intenzivnim emocionalnim reakcijama i predstavljaju veliki stres.

Što je praktično učenje iz navedenog?

Imajući na umu da nam se u životu mogu dogoditi svi ti oblici promjena, željeni i neželjeni novi počeci, dobro je oboružati se resursima:

• Prihvatiti i biti otvoreni prema promjenama. Teći s rijekom – osluškivati nove tendencije i razvijati fleksibilnost i prilagodljivost.

• Imati spremne odgovarajuće strategije kako se nositi sa situacijom ako je ona stresna. Na nju možete malo utjecati. Tu pomažu znanja kako se psihofizički održavati u dobrom stanju.

• Njegovati pozitivnu perspektivu – gledati promjene na pozitivan način.

• Znati gdje potražiti pomoć kad zatreba.

Slušajmo svoje srce

„Nije stvar u tome koliko godina živimo, nego u tome koliko života ima u tim godinama!“ izreka je pripisana Abrahamu Lincolnu.

I zaista, ako zamislimo da se nalazimo negdje pri kraju svog životnog puta i gledamo unatrag, ono što pamtimo kao važno i vrijedno stvari su u kojima smo slijedili „ja želim...“, nadahnuće svog srca, a ne „bilo bi pametno…“ našega mozga.

Započnimo planiranje novih početaka osluškujući svoje srce! Kao prvo, pronađimo one slike, misli, planove od kojih nam cijelo biće zatreperi radosnim iščekivanjem, dopustimo sebi da uživamo u njima s osjećajem znanja kako ih možemo ostvariti, koliko god nam se činili „nerealni“. Naši snovi pokazuju smjer našeg srca i duše! Tek nakon toga uključuje se um, čiji je zadatak mudro proračunati rizike i osmisliti korake kako te snove možemo realizirati.

Neka sljedeća godina bude ona koju posvećujemo slušanju svog srca! Kao što je jednom rekao Steven Spielberg: „Svi iznimno uspješni ljudi su sanjari, samo ne postižu svi sanjari izniman uspjeh!“ U tom smislu neka nam smjer pokažu snovi, a um neka utre put da ih ostvarimo!