Tuđi sud

Ljudi uvijek kažu: „Važna je unutarnja, a ne vanjska ljepota." Ništa nije toliko daleko od istine. Da je tako, zašto bi se cvijeće toliko trudilo privući pažnju pčela? Zašto bi se kapljice vode pretvorile u dugu kada se susretnu sa suncem? Zato što priroda žudi za ljepotom i zadovoljna je tek onda kada ju može slaviti. Vanjska ljepota je vidljiv dio unutarnje ljepote. Pojavljuje se kroz svjetlost koja svakome isijava iz očiju. Nije važno je li ta osoba loše odjevena ili nije u skladu s općeprihvaćenom idejom elegancije, ili se uopće ne brine kako će zadiviti one oko sebe.

Ljepota je prisutna u svemu stvorenom, ali opasnost leži u tome što smo mi kao ljudi, često udaljeni od božanske energije i zbog toga dopuštamo da nas zavede tuđi sud. Poričemo vlastitu ljepotu jer je drugi ne mogu ili ne žele prepoznati. Umjesto da prihvatimo sebe takve kakvi jesmo, pokušavamo imitirati ono što vidimo oko sebe. Težimo biti poput onih za koje svi kažu da su “lijepi“. Ubrzo, naša duša slabi, naša volja se smanjuje, i sav naš potencijal da uljepšamo svijet nestaje.

Prestajemo biti mjesečina i postajemo lokva u kojoj se ona ogleda

Zaboravljamo da je svijet onakav kakvim ga zamišljamo. Prestajemo biti mjesečina i postajemo lokva u kojoj se ona ogleda. Sutradan će sunce isušiti tu vodu i neće ostati ni traga. A sve to samo zato što nam je netko nekada rekao: „Ti si ružan" ili „Ona je lijepa." Sa samo tri riječi uspjeli su nam oduzeti svo samopouzdanje koje smo posjedovali. I postajemo ružni i ogorčeni.

U tom trenutku, utjehu pronalazimo u onome što nazivaju „mudrošću", u gomili ideja koje su upakirali ljudi koji žele definirati svijet, umjesto da poštuju tajnu života.

Ta mudrost sadrži nepotrebna pravila, norme i mjerila, čija je svrha da uspostave određen starndard ponašanja.

Prema toj lažnoj mudrosti, ne bismo trebali mariti za ljepotu jer je ona površna i prolazna.

To nije istina. Sva bića stvorena pod suncem, od ptica do planina, od cvijeća do rijeka, odražavaju čudo stvaranja. Ukoliko se odupremo iskušenju da dopustimo drugima da određuju tko smo, tada ćemo, malo-pomalo, biti u stanju zračiti svjetlost sunca koje se nalazi u našoj duši.

Ljepota ne počiva na jednakosti, već na različitosti

Ljubav nam u prolazu kaže: “Nikada te ranije nisam primijetila."
A naša duša odgovara: “Obrati više pažnje, jer ja sam ovdje. Bio je potreban povjetarac da otpuhne prašinu s tvojih očiju, ali sada kada si me prepoznala, nemoj me ponovo napustiti, jer svi žude za ljepotom."

Ljepota ne počiva na jednakosti, već na različitosti. Tko može zamisliti žirafu bez dugog vrata ili kaktus bez bodlji? Nepravilni vrhovi planina koje nas okružuju su to što ih čini moćnima. Kada bi ih pokušali učiniti jednakima, one više ne bi budile poštovanje u nama. Upravo ono što djeluje nesavršeno, zadivljuje nas i privlači.

Kada vidimo cedar, nikada ne pomislimo: “Sve bi mu grane trebale biti jednake duljine.“ Pomislimo: “Kako li je snažan." Kada vidimo zmiju, nikada ne kažemo: “Ona gmiže po zemlji, dok ja koračam uzdignute glave." Pomislimo: “Možda i jest mala, ali koža joj je šarena, pokreti elegantni i moćnija je od mene."

Kada deva prelazi pustinju i nosi nas do mjesta na koje smo se uputili, nikada ne kažemo: “Grbava je i ima ružne zube.“ Mislimo: “Ona je dostojna moje ljubavi zbog svoje vjernosti i pomoći koju pruža. Bez nje, nikada ne bih mogao istraživati svijet."

Ljubav traži originalno

Zalazak sunca je uvijek ljepši kada je nebo prošarano oblacima nepravilnih oblika, jer samo tako ono može odražavati različite boje koje čine snove i stihove pjesnika.

Žalite one koji misle: “Ja nisam lijep. Zbog toga Ljubav nije pokucala na moja vrata." Zapravo, Ljubav je pokucala - ali kada su joj ljudi otvorili vrata, nisu je bili spremni primiti.

Previše su se trudili učiniti sebe ljepšima, a zapravo su već bili dobri upravo takvi kakvi jesu.

Pokušavali su imitirati druge, a Ljubav je tražila nešto originalno. Trudili su se odražavati nešto što dolazi izvana, a zaboravili su da najsnažnija Svjetlost dolazi iznutra.

Izvor: paulocoelhoblog.com