Carl Honoré: Dao sam otkaz, prestao trčati za uspjehom i onda je uspjeh našao mene!

Imate osjećaj da jurite kroz život, utrkujući se s kazaljkom na satu umjesto da živite ispunjen život vrijedan življenja? Niste jedini, ali dobre vijesti se naziru. Rađa se nada, stvari se mijenjaju jer sve više ljudi osjeća otpor prema besmislenom ritmu života i rada koji nam oduzima ono najvrednije – nas same. Globalni pokret otpora prema brzini posljednjih 15-ak godina polako se širi, a danas je njegov glavni predvodnik Carl Honoré, kanadski novinar i pisac.

Pohvala sporosti postala je svjetski hit (prevedena je i na hrvatski), a Honoré svojevrstan guru globalnog pokreta sporosti. U najkraćim crtama, riječ je o ideji koja se suprotstavlja brzom životnom tempu kakav vlada u razvijenim društvima. To je vrsta kulturne revolucije protiv zamisli da je brže uvijek i bolje.

Zagovara prisutnost u svakom trenutku i kvalitetu umjesto kvantitete u svakom aspektu života, od sporijeg pristupa radu, odnosu s djecom do uživanja u kuhanju, seksu, putovanjima... Posljednjih godina u brojnim europskim zemljama niču pokreti koji se temelje na Carlovoj filozofiji, poput „spore kuhinje“ ili „sporih gradova“ u Italiji, „spore kozmetike“ u Francuskoj, „sporog školstva“ u Engleskoj. „Spora filozofija“ ne kaže da sve treba raditi puževom brzinom, nego da za sve treba naći pravi tempo, koji je individualan za svakoga od nas.

'Vrijeme je novac' nije istina!

Ideja nije nova – još su stari Latini govorili Festina lente (Požuri polako) – ali danas, u moderno doba, doživljava svoj procvat. „Najbolji način kako prigrliti spori pokret je raditi manje stvari, a svakoj koju smo odabrali posvetiti svoju punu pozornost, energiju i ljubav. Stara izreka ‘Vrijeme je novac’ nije uvijek točna, jer ne možemo uštedjeti vrijeme za crne dane kao što štedimo novac u kasici. Sve što imamo je ovaj trenutak sada, ne možemo ga spremiti za poslije“, napisao je Carl Honoré.

Danas živi sa suprugom i dvoje djece u Londonu, uživa u životu umjesto da ga ubrzava, a velik dio godine provodi putujući po svijetu i drži predavanja o potrebi promjene načina života pa je tako stigao i do nas. U Zagreb ga je dovela francuska kozmetička kuća Vichy promovirajući dostojanstveno starenje i novost u njezi kože – Slow Âge krema koja usporava starenje tako što u začetku djeluje na neželjene znakove godina. Filozofija sporog starenja ne donosi postulate kako prevariti vrijeme, nego kako u njemu uživati u cijelosti te doživljenu starost shvatiti kao osobno dostignuće.

Kao ambasador globalnog pokreta sporosti, promičete „sporu hranu“, „sporo roditeljstvo“, „spori posao“, „spora putovanja“… Kako se ovaj koncept može primijeniti na ljepotu?
Svi starimo i taj je proces nemoguće zaustaviti, ali možemo promijeniti način na koji starimo. Naime, previše je žena u ratu sa svojom kožom i izgledom, teže vječnoj mladosti, a tako se zapravo bore sa sobom. Uz nužno korištenje kvalitetnih kozmetičkih proizvoda, postoji  nešto dublje, mnogo snažnije, na što trebamo obratiti pažnju, a to je sporo starenje. Sporo starenje zapravo je zdravo starenje, a to znači da trebamo prigrliti sporiji način života: zdravije jesti, dovoljno sati spavati, sporije raditi, imati dobre i kvalitetne odnose s ljudima, baviti se opuštajućim aktivnostima... Takav život donosi sreću i dobar osjećaj iznutra, a to se neminovno zrcali na našem izgledu jer nas sreća i zadovoljstvo čine zdravijima na staničnom nivou. Kad živimo na taj način, neminovno se nameće i pitanje Što mi je uistinu važno u životu? Kada se prestanete brinuti o trivijalnim stvarima i pogledate širu sliku, shvatit ćete kako nije važno da sa 45 godina izgledate jednako kao što ste izgledali sa 25 i počet ćete prihvaćati promjene koje dolaze. A tada nije važna još jedna bora oko očiju, nego je važno da živite ispunjeno i sretno.

Dugo ste godina radili kao slobodni novinar i neprestano ste se utrkivali s rokovima. Kada ste shvatili da morate usporiti?
Jedne večeri, 2001. godine, kada sam sinu pred spavanje čitao Snjeguljicu ubrzanim tempom, preskačući rečenice, pa i cijele stranice, tako da je moja skraćena verzija priče imala samo tri patuljka. Sinulo mi je da sam u novinama pročitao članak naslova Ispričajte bajku u jednoj minuti. Pomislio sam: ‘Aleluja, to je to’. Na svu sreću, moja druga pomisao bila je da to nije u redu. Počeo sam razmišljati o tome kamo nas vodi ta neprestana utrka s vremenom i iduće jutro odlučio sam da moram promijeniti život.

Dali ste otkaz i počeli pisati knjigu Pohvala sporosti. U njoj objašnjavate kako i zašto usporiti, no za početak nam recite što je najveća sila koja nas sprečava da živimo mirnijim tempom.
Teško je usporiti zbog mnogo razloga, a jedan od najvećih je strah jer društvo nam govori da je ‘brže’ uvijek bolje, dok se ‘sporo’ karakterizira kao lijeno i glupo. Bojimo se da ćemo osjećati krivnju ako usporimo, kako ćemo nešto propustiti, biti manje produktivni, izgubiti posao... Strah nas je biti drugačiji i mislimo kako nemamo izbora nego nastaviti u petoj brzini.

PageBreak
Kako onda usporiti?
Iako nije lako, usporiti je moguće – ja sam dokaz broj jedan. To ne znači zapostaviti karijeru, odbaciti iPhone i preseliti se na selo. Biti spor ne znači sve raditi puževim korakom, svi znamo da je ‘brže’ često i bolje, ali potrebno je znati promijeniti brzine, usporiti s vremena na vrijeme. Naučiti se spojiti sa svojom unutrašnjom ‘kornjačom’. Za početak, to možete učiniti uvođenjem svakodnevne aktivnosti koja će vas prisiliti da usporite, primjerice: jogom, 5-minutnom meditacijom, sjedenjem na klupi u parku, šetnjom, čitanjem knjige, vrtlarenjem... Male stvari imaju vrlo snažan učinak. Zatim, možete zalijepiti papiriće s ‘usporavajućim’ porukama koje samo vama nešto znače, npr. Diši! ili Napravi stanku! Još jedan univerzalan savjet, a i sam to prakticiram (a nekad sam bio ovisan o tehnologiji), jest da sat vremena prije spavanja isključite sve ekrane, svu tehnologiju jer nas svjetleći zasloni ubrzavaju i podižu hormone stresa, a ujutro, barem pola sata nakon buđenja nemojte koristiti mobitel. Generalno govoreći, kako bismo usporili, potrebno je preuzimati manje obaveza i zadataka te prihvatiti činjenicu da ne možemo sve napraviti.

Kažete da svaka osoba ima svoj tempo giusto, kako otkriti onaj koji nam najbolje odgovara?
Osjetit ćete ga u svojim kostima. Osjećat ćete se zdravije, uživat ćete u svakom trenutku, bolje ćete se prisjećati događaja, bit ćete bliži ljudima koji su vam važni. Bit ćete kreativniji, predaniji, uspješniji i znatiželjniji. Imat ćete vremena razmišljati o duhovnim i dubokoumnim temama. Imat ćete više energije, bit ćete optimističniji, osjećat ćete se življe.

Koja je najnevjerojatnija promjena koju ste sami doživjeli kada ste počeli usporavati?
Uživanje u trenucima i pamćenje trenutaka. Prije sam radio mnogo toga istodobno pa sam rijetko stizao u nečemu u potpunosti uživati pa se na kraju tjedna nisam ni sjećao kako sam ga proživio. Kada se stvari odvijaju jako brzo, malo toga ostaje u pamćenju. Sada uživam u svakom trenutku i pamtim ih puno bolje jer ne živim 5 - 6 ‘trenutaka’ istodobno. Proživljavam ih mnogo manje, ali im se posvećujem u potpunosti, ne brinući se o sljedećem trenutku. Posljedica toga je da imam više energije i osjećam se prisnije s ljudima s kojima se susrećem.

Možete li otkriti neko svoje osobno pravilo „sporosti“ kojim to postižete?
Krajem tjedna, kada pregledavam raspored obaveza za sljedeći tjedan, razmišljam koju planiranu obavezu mogu izbaciti jer već znam da sam ih zadao previše. Kako bih to učinio, pitam se što mi je s popisa obaveza uistinu važno i što će mi biti važno i šest mjeseci poslije. Na ovaj način otpadnu barem 3 - 4 obaveze, a ja dobijem više slobodnog vremena. U početku mi ovakvo što nije bilo lako, posebno kao slobodnom novinaru. Mislio sam da moram pristati na svaki posao jer mi se klijent nikad neće vratiti ako ga odbijem. No onda sam naučio govoriti ‘ne’ i spoznao da se klijenti vraćaju kada im objasnite zašto ih odbijate, primjerice, ako kažete da zbog rokova nećete moći dobro obaviti posao. Kako je uglavnom teško drugima reći ‘ne’, potrebno je u početku vježbati na malim stvarima da biste to naučili. Primjerice, sutradan tri puta (ali ne istoj osobi) kažite ‘ne’, npr. kada vam u slastičarnici ponude novi kolač, samo da biste se naviknuli davati negativan odgovor.

Kako usporiti na poslu? Možemo li na taj način biti produktivniji?
Problem je što ljudi zapnu radeći u petoj brzini, ali u jednom trenutku prestaju biti produktivni, ne razmišljaju kreativno i počnu griješiti. Ono što treba raditi jest mijenjati brzine – postoje trenuci kada imamo puno posla, ali moramo stvoriti i trenutke kada možemo odlutati, prošetati, pojesti ručak, sjediti u miru i tišini. To nije gubljenje vremena, to je investicija jer je, u nižim brzinama, mozak sposobniji za postizanje koncentracije i kreativnog razmišljanja. Sporo razmišljanje bez pritiska je intuitivno i kreativno te donosi izuzetne rezultate To je čudan paradoks, ali usporavanjem zapravo postajemo produktivniji i brži.

Mnogima ste pomogli i nadahnuće ste im za životne promjene, a tko vas inspirira?
Mnogi, primjerice Bill Gates koji se svake godine na dva tjedna povlači u kolibu u šumi, bez tehnologije, gdje čita, opušta se i kontemplira – on to naziva tjednima razmišljanja. Ili Warren Edward Buffet, američki investitor, koji je jednom rekao da je razlika između uspješnih i vrlo uspješnih ljudi to da vrlo uspješni kažu ‘ne’ gotovo svemu. Dugo sam imao zalijepljen papirić s porukom Buffet koja me podsjećala na to da moram češće govoriti ‘ne’.