Doktor taj i taj
Sve što nosimo, zračimo, pokazujemo prema van predstavlja našu osobnost i govori nešto o nama. Od natpisa na majici koju nosimo, preko knjiga o kojima razgovaramo do posla kojim se bavimo. Pitanje je – koliko smo to zaista mi, a koliko je to slika o sebi koju želimo predstaviti? Koliko je autentičan naš imidž?
Mi ljudi smo takva bića da mnogo toga radimo za druge. Svoj posao možemo obavljati „iz sebe“, a možemo ga odrađivati i „iz uloge“, odnosno forme koja ostavlja dobar dojam. Primjerice, makar radio po ispraznom automatizmu, liječnik će pregledati određeni broj pacijenata koji mu tijekom dana dolaze u ordinaciju. Razlog što neće promijeniti posao koji ga iscrpljuje je zvučnost titule. Dobar imidž. Doktor taj i taj.
Život kakav jest ili kako izgleda
Sve može postati imidž. Profesija, hobi, djeca, osobni razvoj, ljubavna veza. Sve se to može „imati“, umjesto da se živi. Stvar prestiža može biti igranje tenisa ili golfa, ponos na diplomu kćeri ili sina, završen majstorski stupanj reikija, partner koji dobro izgleda. Svaki aspekt života može postati toliko izvanjski i prazan da opstaje samo u funkciji pokazivanja, samo radi tuđih pogleda.
A što više glorificiramo vanjski stil, to smo udaljeniji od istinskog, unutarnjeg stila života. Živimo u civilizaciji konzumerizma, vremenu društvenih mreža i svako malo se trebamo podsjećati da je važan život kakav jest, a ne kako izgleda.
Gledatelj, kritičar
Gubeći se u imidžu, čovjek se raspršuje, odlazi od sebe, izlazi iznutra prema van, gleda se iz perspektive koja nije autentično njegova i samim time nije dovoljno stvarna.
Ne gledajući u sebe, čovjek se od svojeg unutarnjeg svijeta sve više udaljava. Vanjski svijet samim time također postaje manje zbiljski, manje autentičan jer ga se ne doživljava takvim kakav jeste, već je stavljen u određenu funkciju – u funkciju gledatelja, procjenitelja, zadovoljnog ili nezadovoljnog kritičara.
Dobra reklama ne jamči kvalitetu
Uzmemo li u obzir trenutačno stanje zapadnog društva, investiranje osobnosti u imidž je sasvim logična posljedica civilizacijskih stremljenja. Kad prolazimo ulicama, ono što našu percepciju svako malo okupira je jumbo-plakat, svjetlucavi natpis, velika nasmijana glava s bocom izvorske vode ili mobitelom na uhu.
Pri tome, dobra reklama ne jamči kvalitetu proizvoda, baš kao što ni nečiji dobar imidž ne jamči kvalitetu osobe. Reprezentativni okviri mogu biti domišljati i kreativni, ali ne moraju govoriti ništa o unutarnjoj istini.
Što je veći raskorak između onoga kakvima se prezentiramo i onoga kakvi jesmo, to je veća i psihološka, emotivna ili duhovna praznina koja stanuje iznutra. Ta unutarnja distanca predstavlja jasan signal da nešto nije u redu, da je vrijeme zapitati se što trebamo mijenjati kako bismo svoj život učinili kvalitetnijim i sadržajnijim.
Naravno, tako nešto najčešće nije lako primijetiti u sebi, ali je zato puno lakše zapaziti u ljudima kojima smo okruženi. Ponekad smo za vlastiti unutarnji uvid gotovo slijepi, ali se zato lako upuštamo u osuđivanje drugih. Oni koji uspiju osvijestiti što se krije u podlozi te „lažnosti“, bilo kod sebe ili drugih, postaju manje kritični, a više suosjećajni.
Golema energija za stvaranje privida
Kad nekog pojede vlastiti imidž, to znači da mu nešto opasno nedostaje i zato to pokušava nadoknaditi uvjeravanjem drugih u vlastitu masku, ulogu, puku vanjštinu. Često se događa da neku unutarnju slabost pokušavamo zamaskirati predstavljajući se upravo suprotnima od onog kakvima se negdje duboko osjećamo iznutra. Da problem bude veći, ta slabost je često nesvjesna, zamaskirana suprotnošću i pred nama samima.
Primjerice, kako bi prikrio osjećaj nekompetentnosti, netko se može iznova i iznova dokazivati (sebi i drugima) primajući se prezahtjevnih poslova ili završavajući nekoliko fakulteta. Ili, kako bi prikrio duboko usađen osjećaj nevrijednosti, netko može na sve moguće načine graditi svoju popularnost ne bi li ostavio dojam vrijednosti. Kad naše ponašanje diktiraju osobne slabosti, potrebna nam je golema energija za stvaranje privida da tih slabosti nema. Iz istog razloga se krhki dečki i djevojke prave snažnima i opakima.
Autentično biće je meko i fleksibilno, slika je kruta
Kad je netko previše u imidžu, kad je previše u zamišljenoj slici sebe koju predstavlja prema van, to možemo primijetiti po svojevrsnoj tvrdoći, ukočenosti, šabloniziranosti. Slika je tu da uvjeri, ona je konačna, dok je autentično biće meko i fleksibilno. Ono je promjenjivo u svojoj nesavršenosti i zato sklono istraživanju novih načina pokazivanja i predstavljanja sebe.
Dobar imidž se iskrenim izražavanjem stvara sam od sebe – nema potrebe za lažnim predstavljanjem. Fasada u tom slučaju ne prikriva i ne privlači, već pokazuje i upućuje na ono što je zaista tu, na ono unutarnje. Živeći život iz svoje, a ne tuđe perspektive, živeći ga kakav jest, a ne kako izgleda, pronaći ćemo mnogo više snage, inspiracije i radosti za ostvarenje svojih snova, želja i ambicija.
.png)
.png)
