Isti događaj, tri različite priče

Moja voljena baka umrla je davne 1984. godine. Nekoliko mjeseci nakon njezina pogreba, njeno troje odrasle djece – moja teta, moj stric i moj otac – okupili su se u domu u kojem su odrastali kako bi se pobrinuli za bakine stvari. To je bio tužan, ali vrlo važan zadatak i sve troje su se osjećali posebno ranjivo tog vikenda.

U jednom su trenutku jeli sendviče za starim kuhinjskim stolom i razgovarali o prošlosti. Moj je stric, najmlađe dijete u obitelji, pogledao prema hladnjaku i rekao: “Još uvijek mogu vidjeti majku kako stoji ovdje i toči mi čašu mlijeka. Sjećate li se onog njezinog slatkog rituala koji je ponavljala kada nam je davala mlijeko? Sjećate li se kako bi prva otpila sitan gutljaj mlijeka kako bi se uvjerila da nije pokvareno? Uvijek se brinula za nas.“

Moj je otac, analitički inženjer obitelji, značajno podigao obrve. “Ne“, odgovorio je. “U krivu si. Mama nije otpila mlijeko kako bi provjerila da se nije pokvarilo, već zato što je previše napunila čašu. Nije uopće imala osjećaj za prostor. To me znalo izluđivati.“

Moja je divna, cinična teta pogledala obojicu kao da su najveće budale koje je ikada vidjela. “Obojica ste u krivu“, rekla je. “Mama je krala mlijeko od nas.“

Dakle, što smo naučili o mojoj baki iz ove priče? Je li bila predana i brižna, nesposobna i blesava ili netko tko bi svojoj djeci uzimao mlijeko od usta? (Ili možda samo jako žedna?) Svijet nikada neće saznati pravu istinu.

Percepcija postaje svijet u kojem živimo

No, je li istina zaista važna? Mislim da nije. Što sam starija, to me manje zanima istraživanje istine o našim životima, a više sam zainteresirana postati način na koji vidimo istinu. Jer na kraju nije važno ono što nam se dogodi, već način na koji mi doživimo to što se dogodilo. Ta percepcija postaje svijet u kojem živimo.

Ovo ne znači da ne trebamo biti iskreni. Postoje određene situacije u životu kad moramo zahtijevati da se suočimo s bolnom istinom, a ovo nije orvelovski argument kojim pokušavam reći da činjenice nisu činjenice. Jer one to definitivno jesu. No činjenice nas mogu dovesti samo do određenog zaključka.

Primjerice, svi se u mojoj obitelji slažu da bi baka otpila gutljaj mlijeka. To je činjenica. No što je to značilo? Sada dolazimo do stvarnosti koju čini perspektiva iz koje gledamo tu situaciju, a interpretacije su beskrajne.

Istina je prevučena slojevima naših doživljaja

Upravo zato dvoje ljudi, ili troje u slučaju mog oca i njegove braće, iskustvo potpuno iste situacije doživljava drugačije. Trauma koja će jednu osobu učiniti čudovištem, od druge osobe može učiniti heroja. Nesreća koju biste vi doživjeli kao blagoslov, ja mogu doživjeti kao prokletstvo. Ono što ja shvatim kao kompliment, vi možete shvatiti kao uvredu. Ono nad čime mi nemamo kontrolu jest sudbina – to je činjenica. Nešto vam može biti uskraćeno ili vam može biti poklonjeno, ali to nije ni važno.

Poanta priče je: Ako neprestano imate osjećaj da vam je nešto uskraćeno, tada živite u svijetu u kojem vam neprestano nečega nedostaje. Ako se osjećate kao da ste stalno na dobitku, tada živite u svijetu u kojem se neprestano radi o dobitcima.

Kada pokušavamo objasniti svoj život, obično vidimo samo sebe – dok je istina presvučena tisućama slojeva raznih filtara sastavljenih od sve naše ljepote i neobičnosti. Ako pokušavamo vidjeti stvari kroz svoje najvelikodušnije oči – tražeći istinu, ali prihvaćajući onu istinu koju doživljavamo kaj najljepšu i najsvjetliju – tada možemo naučiti vidjeti ljepši svijet.

Ako to učinite, ja vam obećavam: Živjet ćete u ljepšem svijetu. 

Izvor: Oprah.com