Upoznajte svoju sjenu

Ne postaje se prosvijetljen zamišljanjem figura od svjetlosti, nego osvještavanjem svoje tame - C. G. Jung

Ona diktira i stupanj njege ili zanemarivanja koji ćemo pružiti svom tijelu, stupanj zadovoljstva koji ćemo sebi dopustiti. Sjena je autor scenarija koji počinje djelovati u vremenima straha, patnje, konflikata ili kada nismo svjesni svojih postupaka. Ona će sabotirati naše živote onda kada najmanje želimo ili očekujemo, i to kako bi ispunila naša disfunkcionalna uvjerenja.

Sjena nam ograničava slobodu jer smo mi mnogo više od onih kvaliteta koje se uklapaju u naš ego ideal. Da bismo povratili sve te kvalitete koje su u sjeni, moramo ih pogledati i pronaći odgovarajuće, sigurne načine da ih izrazimo. Ako to ne učinimo, ono što je potisnuto počet će nas voditi kroz život, a mi ćemo biti žrtve. Sjena je opasna jedino onda kada je držimo „zaključanu u podrumu“.

Nema junaka bez zlikovca

Sjetimo se da ni junak u nekoj priči ne bi mogao postojati da nema zlikovaca koji ga izazivaju na njegovu putu. U ovom slučaju zlikovac je impuls koji ne razumijemo ili ne znamo kako izaći na kraj s njim. Sve dok poričemo, potiskujemo i umanjujemo značenje tih impulsa, bit ćemo u njihovoj vlasti, a njihova mudrost će nas zaobilaziti.

Problem u osvještavanju sjene nastaje i zato što nas naša osobnost uvjerava kako ne postoji ništa što ne znamo o sebi, odnosno da smo mi ona osoba koju vidimo kada se pogledamo u zrcalo. Kada jednom kažemo sebi da smo ta osoba, zatvaramo mogućnost za sve drugo što možemo biti. Tako gubimo mogućnost izbora, zato što ne možemo učiniti ništa izvan granice karaktera koji igramo i za koji smo vezani.

Na taj način osobnost kontrolira situacije u našem životu, a mi postajemo slijepi za neizmjerne mogućnosti koje nam se otvaraju kada se prestanemo pretvarati da smo nešto što nismo, kada više nemamo potrebu kriti se, jer tada možemo spoznati slobodu izraza svojeg autentičnog bića.

Kad je sjena najopasnija?

Kada sebi uskraćujemo slobodu izražavanja svoje tamne strane ili odbijamo prihvatiti njeno postojanje, ona raste i postaje moćna snaga sposobna uništiti kako naš vlastiti, tako i živote nama bliskih osoba. Što se više trudimo potisnuti dijelove osobnosti koje smatramo neprihvatljivima, to oni više pronalaze štetne načine da se sami izraze. Učinak sjene naziv je za pojavu kada naša potisnuta tama izbija na vidjelo, navodeći nas da djelujemo nesvjesno i na neočekivane načine.

Nastaje kada nešto iz izvanjskog svijeta potakne našu unutrašnju tamu da se razotkrije. Tada na scenu također stupaju disfunkcionalna uvjerenja, odnosno težnja da ih potvrdimo. To se, naravno, događa u najnepoželjnijem trenutku, onda kada smo već nadomak cilju.

Žrtve vlastite projekcije

Kad god smo opsjednuti nekim dijelovima sjene drugih ljudi, to je samo zato što su oni uspjeli dotaknuti neke dijelove naše sjene. Projekcija je obrambeni mehanizam ega kojime se on štiti od neželjenih sadržaja. Umjesto da uvidimo što nam se to ne sviđa kod sebe, mi to projiciramo na nekoga drugog. Projiciramo na svoje roditelje, djecu, prijatelje, kolege ili, još bolje, na javne ličnosti koje nikad nismo upoznali.

Projekcije kao obrambeni mehanizam

Svaki put kad osuđujemo ili optužujemo druge, to je odricanje ili odbacivanje dijelova nas samih. Međutim, ti dijelovi koje se trudimo izbjeći, ma koliko su skriveni od naših pogleda, postoje i dalje kao dio našeg energetskog polja. Ponašanja i osjećaji s kojima nismo u miru uvijek će pronaći ekran za projekciju. Kada imamo osobine koje nisu osviještene, u svoj život privlačimo ljude i događaje koji nam pomažu da spoz­namo, iscijelimo i prihvatimo aspekt koji poričemo.

Ako prihvatimo osobine koje nas iritiraju kod drugih, one nas više neće uznemiravati. Možemo ih primjećivati, ali više neće imati utjecaj na nas. Psiholog i filozof Ken Wilber ovako je objasnio tu razliku: kada spoznajemo informacije o drugoj osobi ili stvari i tu spoznaju prihvatimo na razini informacije, onda vjerojatno nema projekcije. Međutim, ako ta spoznaja utječe na nas, kada kritički upiremo prst, ako to radimo unoseći se – velika je vjerojatnost da smo žrtve vlastite projekcije.

Sve započinje u djetinjstvu

Sjena nastaje u djetinjstvu jer, bez obzira na to koliko su divni bili naši roditelji, mi smo se stidjeli zbog iskazivanja nekih svojih osobina. Uvijek primamo neke poruke koje nam govore da nešto s nama nije u redu ili kako smo loši na neki način.

Ove negativne poruke duboko su ukorijenjene u našu podsvijest i mijenjaju naš doživljaj sebe, primoravajući nas da odbacimo ove aspekte svoje osobnosti jer su neprihvatljivi. Kad god se naše ponašanje susrelo s kritikom ili kaznom, mi smo se nesvjesno odvojili od nekog dijela svog autentičnog „ja“. Tako smo se razdvojili od svoje iskonske radosti.

Ništa toliko ne jača sjenu kao projekcija, odnosno uvjerenje da naši problemi leže u drugim ljudima. Sjena ne nestaje kada je napadamo, ona zacjeljuje kada joj opraštamo.

PageBreak

Sjenu uvijek vidimo u drugima. Ona je nastala od tisuća impulsa i emocija koje smatramo previše bolnima ili neugodnima da bismo ih prihvatili. Umjesto da ih osvijestimo, mi ih potiskujemo, zaključavamo u jednom dijelu svoje psihe tako da ne moramo osjećati teret i stid koje nose sa sobom. Naša se tama neprestano prikazuje kroz ljude koji nas okružuju. Možemo vidjeti svoju sklonost pokoravanju u ponašanju svoje prijateljice, svoju pohlepu u svom šefu, svoju lijenost u ocu, a pravdoljubivost u nekim političarima.

Debbie Ford, koja dugo vodi radionice i seminare na temu integracije sjene, kaže da projekcija objašnjava kako je moguće da braća i sestre koji su odrastali pod istim krovom razvijaju potpuno različite priče o svojim roditeljima, pripisujući im različite setove vrlina i nedostataka. Projekcija je mehanizam obrane, što znači da je nismo svjesni. Umjesto da uvidimo one osobine koje ne volimo kod sebe samih, mi ih projiciramo na nekoga drugoga. Projekcija se manifestira kao misao da smo nešto primijetili kod druge osobe, a to je zapravo skriveni aspekt nas samih. Svi smo mnogo puta u svom životu iskusili snagu projekcije.

Gledajte i čemu se divite

Na primjer, dođete na zabavu i opazite osobu koja vas jako privlači, započinjete razgovor s njom i ona vam govori o stvarima koje voli i ne voli te otkrivate da se njeni interesi ne poklapaju s vašima. Odjednom vam ta osoba izgleda drugačije. Do toga je došlo jer se zanos projiciranja prekinuo i vi je sad vidite u drugačijem svjetlu. Često nam je teško prepoznati svoje loše ponašanje zato što ga projiciramo na druge. Na druge ljude također projiciramo i svoje kvalitete, dobre strane i neke svoje nerazvijene potencijale.

Stoga obratite pažnju na osobine drugih ljudi kojima se divite jer one ukazuju na to da iste kvalitete imate i vi u sebi. Ne postoji u drugim ljudima kvaliteta na koju reagiramo, a da je nemamo i mi. Ta kvaliteta može biti skrivena iza nekog lošeg ponašanja, ali sigurno postoji u nama.

Koraci u prihvaćanju sjene

Prvi korak: Prestanite se projicirati!
Projekcija nas navodi da druge vidimo kao nedovoljno dobre onda kada osjećamo da mi nismo dovoljno dobri. To je vrlo učinkovit mehanizam obrane koji lakše prepoznajemo kod drugih nego kod sebe. Evo nekih tipičnih načina projekcije: „Nisam ovo zavrijedila“; „Nije fer da mi se događaju ovakve stvari“; „Ti me napadaš, tako da te neću slušati“; „Budi pažljiv, takvi ljudi su opasni“; „Moja je majka bila najbolja osoba na svijetu“. Svaka od ovih rečenica prikriva neki naš osjećaj skriven u sjeni, osjećaj s kojim se nismo spremni suočiti.

Međutim, uhvatiti sebe u „prijestupu“ svaki put kada projiciramo neku svoju skrivenu negativnost nije lako jer poricanje je moćno, a sjena tajanstvena, kako kaže Deepak Chopra, jedan od autora knjige Učinak sjene. On nam predlaže da osvijestimo svoje negativnosti: „Način da se nosimo s negativnošću jest da je postanemo svjesni. Ništa više nije potrebno, to je vrlo jednostavno. Osjetite osjećaj, bilo da je to strah, bijes, zavist, agresija ili bilo što drugo, i recite: ‘Vidim te. Pripadaš meni.’ Ne morate se osjećati dobro zbog svojih neželjenih osjećaja. Ovo je proces. Dakle, jednostavno priznajte i prihvatite njihovo postojanje u sebi.

S vremenom ćete naučiti čuti i priču svojih neugodnih osjećaja, jer priča uvijek postoji. Kada čujete priču, prihvatite i nju. Znajte da su se vaši stari osjećaji zadržali tu neko vrijeme kako bi vas zaštitili da ne ponovite istu pogrešku. Kada uspostavite mir s time, promijenili ste negativno u pozitivno. Strah se nije zadržavao da bi vas povrijedio, mislio je kako je potrebno da vas sačuva kako ne biste bili ponovo povrijeđeni, za svaki slučaj.“

Drugi korak: Odvajanje i otpuštanje
Svi znamo koliko je teško otpustiti neugodne emocije. To je zato što su one vrh ledenog brijega, što znači da su, uvijek kada smo ljuti ili nervozni, mnogo veće količine ovih emocija nagomilane u sjeni. Prepuštanje počinje priznavanjem svojih osjećaja, neovisno o tome koliko nam se ne sviđaju, odnosno preuzimanjem odgovornosti za njih. Kada neugodnu emociju izvučemo na površinu iz nesvjesnog, moramo se odvojiti od nje.

Sve to, zapravo, znači da prihvaćamo odgovornost za svoje trenutačne osjećaje, bez obzira na to kakvi su, ali da se ne vežemo uz njih, odnosno kako u svakom trenutku znamo da mi nismo ti osjećaji. Ovo su misli koje vam mogu pomoći u tom procesu: „Mogu prebroditi ovo, neće trajati vječno“; „I ranije sam se ovako osjećala, mogu se nositi s time“; „Nisam sama. Imam se kome obratiti da mi pomogne prebroditi ovu fazu“.

Treći korak: Odustajanje od samoosuđivanja
Većina nas, kada osjeti neugodnu emociju, počne sebe osuđivati jer, eto, osjeća te nepoželjne, „loše“ emocije. Svaka je emocija vrijedna na neki način, ali uz samoosuđivanje svaka od njih može biti štetna. Suosjećanje je vrlo važna emocija, ali je uglavnom osjećamo prema drugima.

Trik je na­učiti suosjećati sa samim sobom i reći sebi: „U redu je. Razumijem te.“ Svatko od nas ima svog unutrašnjeg kritičara, to je onaj svima poznat glas koji nam kao neki sudac stalno govori kada smo pogriješili i spreman je osuditi nas za svaku sitnicu. Kada počnemo suosjećati sa sobom, ovaj kritičar više neće imati učinka, a mi ćemo biti slobodniji.

Posljednji korak: Integracija
Svaki put kada osjetimo neku neugodnu emociju, naše emocionalno tijelo proživljava nelagodu, osjetljivost, umor ili bol, na koje nismo naučili obraćati pažnju. Kako bismo ponovo izgradili svoje emocionalno tijelo, Chopra predlaže da učimo postajati cjeloviti. On kaže da je tijekom godina rada s ljudima naučio kako su bez cjelovitosti sve što stvaramo samo površne promjene.

Sve što kod sebe smatramo pogrešnim ili previše bolnim za suočavanje možemo promatrati na drugačiji način. Kada život doživljavamo i promatramo na holistički način, tada jasno vidimo zašto su stvari takve kakve jesu. Iz te perspektive balansiramo između tame i svjetlosti, ne robujući ni jednom ni drugom.

Sloboda podrazumijeva da smo u stanju odabrati tko želimo biti i kako se želimo ponašati u svakom trenutku svog života. Ako smo prinuđeni ponašati se na točno određen način samo zato kako bismo izbjegli da ispadnemo netko tko ne želimo biti, mi smo u zamci. Na ovaj način ograničavamo svoju slobodu i odvajamo se od cjeline. Ako nemamo pravo biti lijeni ili bijesni, ne možemo biti slobodni. Jung je to izrazio sljedećim riječima: „Radije bih bio cjelovit, nego dobar.“

No, mnogo je lakše ponavljati stare obrasce ponašanja nego tragati za novima. Najvažnije je oprostiti sebi što posjedujemo sve one ljudske osobine koje nam se ne sviđaju i pronađemo zdravo poštovanje za svaki dio svoje osobnosti. Nikad ne znamo kada će nam zatrebati dio koji smo „zaključali“. Kada se suočimo sa sjenom, otkrivamo kako nas naše biće u sjeni zapravo pokušava učiniti cjelovitima. Kako bismo donijeli mir svijetu, prvo ga trebamo osjetiti u sebi, a najbolji način za to je integracija sjene.