Tko ima bolju kuću, ljepši stan, skuplji auto, dizajnersku odjeću, tko gdje ljetuje i zimuje, putuje... Zašto nam je to ponekad toliko važno i bi li nam zaista i trebalo biti? Odakle ponekad ta prisila da moramo posjedovati određene stvari kako bismo više vrijedili? Odakle ta potreba da nas materijalno definira?
Nekim je ljudima iznimno važno imati sve gore navedeno. Važno im je da drugi vide kako to posjeduju. Zašto misle da su manje ili više vrijedni ako to imaju, odnosno nemaju? I u konačnici, jesu li nam uopće i potrebne materijalne stvari? Istina je da nam dosta njih koristi i uvelike olakšava život u svijetu u kojem živimo. No problem nastane kada one postanu naše primarne vrijednosti kojima kupujemo društveni status. Kada postanu statusni simboli i načini kompenzacije. Kada ne razvijemo svoje potencijale, nego se kao osoba prezentiramo i vrednujemo posjedovanjem materijalnog, što u konačnici vodi u sve veće i veće „materijalno moranje“. Jer, koliko god materijalnog imali, uvijek postoje i postojat će oni koji imaju više te ćemo se onda u odnosu prema njima opet možda osjećati kao „građani drugog reda“!
Živimo u svijetu u kojem je materijalno, nažalost, dosta često imperativ te se posljedično procjenjujemo i vrednujemo na temelju toga. A mi ljudi imamo potrebu pripadati, želimo se uklopiti, stoga je i očekivano da ćemo učiniti gotovo sve kako bi nas drugi prihvatili, cijenili i voljeli. Upravo ta sposobnost za pripadanjem skupini ono je što nam je nekada davno kao ljudskoj vrsti pomoglo da preživimo. Oni pojedinci koji su bili isključeni iz grupe, bili su osuđeni na smrt. Sposobnost preživljavanja nosimo u sebi iz generacije u generaciju i iako se svijet od početka ljudske vrste dosta promijenio, mehanizmi čovjekova preživljavanja uglavnom su ostali vrlo slični. Čovjek je društveno biće i bez interakcije s drugima teško može preživjeti. A ako društvo u kojem živimo visoko vrednuje i cijeni posjedovanje određenih materijalnih stvari, trudit ćemo se zadovoljiti postavljene kriterije jer želimo pripadati, biti dio tog društva, želimo biti cijenjeni, itd. Logikom onog prvog čovjeka: „Želimo preživjeti!“
Većina se s vremena na vrijeme nađe pred sličnim dilemama vezanima uz posjedovanje materijalnih stvari kojima je svrha pridobivanje određenog socijalnog statusa. A jedna od njih je i pitanje gdje je ta granica između zadovoljenja potrebe za socijalnim prihvaćanjem i želje da se uklopimo, i one neugodne unutarnje prisile za konstantnim „materijalnim moranjem“ koja vodi u to da nikad nemamo dovoljno?
Kultura „materijalnog moranja“
Jeste li se zapitali u kolikoj mjeri i kako dopuštamo da nas definira kultura „materijalnog moranja“ u kojoj živimo? Jer teško je ne upasti u njegovu zamku s obzirom na to da živimo u svijetu u kojem je veliki apostrof na posjedovanju materijalnog, koje bi nas trebalo odrediti. Mediji nam često prezentiraju važnost novca i posjedovanja materijalnih stvari na različite načine, a najčešće prikazom života takozvanih poznatih. A nitko od nas nije cijepljen niti u potpunosti imun na to da barem djelomično ne povjeruje informacijama kojima smo okruženi, koje nam se, nažalost, i prečesto serviraju. Jeste li se ikada zapitali koliko zapravo kultura različitih medija i društvenih mreža utječe na „materijalno moranje“? Prezentacija i prikazivanje nepostojećeg savršenstva najčešće ima težište u materijalnom, primjerice odjeća koju posjedujemo, destinacije na koje putujemo... Sve ono što bi nam trebalo pomoći da dosegnemo taj „savršeni“ imidž koji govori: „Ja vrijedim! Uspio sam!“
Nedvojbeno je da mediji igraju važnu ulogu u stvaranju konzumerizma i osjećaja kako nikad nemamo dovoljno, da nam uvijek nedostaje još samo „ono nešto“ da bismo postigli to traženo i očekivano „savršenstvo“ zbog čega ne možemo biti sretni, spokojni, zadovoljni i na miru sami sa sobom, jer većinom težimo onome što nemamo. Konstantnim osjećajem kako nemamo dovoljno, a da drugi nepravedno imaju više od nas, frustriranost i zavist postaju naša realnost. Kada osjetimo da zavidimo drugima jer nam se čini da imaju više od nas, a da to ne zaslužuju, kada osjetimo frustraciju zbog toga što smatramo kako nemamo onoliko koliko mislimo da smo zaslužili, vrijeme je da se zapitamo: „Želimo li tako živjeti? Kamo nas vodi takav način razmišljanja?“ I moguće je da ćemo dobiti odgovor: u ogorčenost, frustriranost, samosažaljenje i nezadovoljstvo „nepravednim“ životom.
„Materijalno moranje“ kao kompenzacija
Što je to što mislimo da nam nedostaje, u čemu mislimo da nismo dobri? Koje to mane mislimo da imamo? Koje je to područje u kojem se nismo ostvarili? Ponekad osobe materijalnim posjedovanjem pokušavaju kompenzirati određene vlastite nedostatke (prave ili umišljene) jer misle kako ih ono materijalno može definirati.
Jedna od najviših ljudskih potreba upravo je ona za samorealizacijom, samoostvarenjem i samoaktualizacijom. No što onda ako se nismo uspjeli realizirati ili ostvariti na nama zadovoljavajući način, nego to, s ciljem kompenzacije, činimo kroz novac i posjedovanjem materijalnog? Jedno je kada nam materijalne stvari život čine ugodnijim i lakšim, no potpuno je drugo kad imamo osjećaj da ih moramo posjedovati kako bismo više vrijedili.
Kako se brinuti o sebi i ne upasti u zamku „materijalnog moranja“?
Kada se usmjerimo na ono što imamo, osvještavamo ono na čemu možemo biti zahvalni. Taj osjećaj usmjerava nas na stvarno uživanje u životu. Istina je da sreću donosi i posjedovanje određenih materijalnih stvari, no ako je naš fokus usmjeren prije svega na to i ako dopustimo da nas samo to definira, onda nismo ni blizu osjećaja sreće i ispunjenosti. Kada osjetimo tu unutarnju prisilu da nam je važno biti viđen u posjedovanju određenih stvari, gotovo sigurno smo u zamci „materijalnog moranja“. U tim trenucima važno je zapitati se: „Čiji život živim? Što mi nedostaje kada toliko energije trošim na materijalne stvari koje će me učiniti 'potpunim'? U konačnici, želim li da posjedovanje materijalnog budu moja najveća kvaliteta i vrijednost?“
Naposljetku, većina nešto „mora imati“ - ovisno od vrijednostima, uvjerenjima i stajalištima. No bitno je razlučiti koje su nam vrijednosti zaista važne i koje želimo njegovati. Što želimo prenijeti na svoju djecu i one koji ostaju iza nas? Želimo li da naši potomci žive u kavezu „materijalnog moranja“?