Charles Eisenstein suvremeni je pisac i motivacijski govornik po mnogočemu jedinstven u svojim promišljanjima, posebice o mogućnosti ljepšeg svijeta za koji naše srce zna da je moguć, kako glasi i naslov njegove nedavno objavljene knjige. Eisenstein, svjestan otpora koji naš um pruža toj ideji, zna da nije izvjesno hoće li se taj ljepši svijet i ostvariti, pogotovo zato što često sumnjamo da pojedinac može pridonijeti promjeni pa se nerijetko događa da se, strahujući od neuspjeha, odlučimo ne djelovati. Ideja da čak i mala djela mogu mijenjati svijet na prvu vam se može učiniti utopističkim idealom hipijevske ere, no Eisenstein donosi svježe, nekonvencionalne i ponekad vrlo provokativne ideje, čak i za najzahtjevnije čitatelje, zbog kojih je prozvan kontrakulturalnim intelektualcem i filozofom koji prkosi žanrovima. Nakon što je diplomirao matematiku i filozofiju na prestižnom Sveučilištu Yale, okrenuo se proučavanju istočnjačke filozofije i duhovnih učenja, a potom se posvetio pisanju i držanju predavanja o temama civilizacije, svijesti, novca i kulturne evolucije ljudi. Njegovi su filmovi i eseji na internetu ubrzo osvojili srca brojnih pratitelja. Među njegovim najpoznatijim knjigama ističu se Sacred Economics, The Ascent of Humanity te Srce zna da je ljepši svijet moguć, dirljiva, kompleksna i ljekovita viziju prelaska iz izranjavanog, polariziranog i ciničnog svijeta u novi i smisleni u kojemu su glavne vrijednosti povezanost i dobrota. Knjigu odnedavno možete čitati i u izdanju Planetopije i prijevodu Jasne Mati.
Iako svako vrijeme donosi izazove, situacija u kojoj se čovječanstvo trenutačno nalazi specifična je i alarmantna jer smo dosegnuli vrhunac iskorištavanja raznih resursa i ekosustava, a društvena kriza dodatno potpiruje uništenje jedinog planeta koji imamo. Očaj, frustracija, strah, cinizam i paraliza postali su dominantni osjećaji u suvremenom društvu, a Eisenstein u knjizi Srce zna da je ljepši svijet moguć govori o tome kako je moguće promijeniti društveni narativ te stvoriti humaniju i sretniju zajednicu ljudi. Ključno je polazište njegove filozofije da je naša civilizacija utemeljena na priči, a priča u kojoj trenutačno živimo utemeljena je na kontroli, individualizmu i napretku. U toj priči o separaciji, kako je Eisenstein naziva, čovjekova svijest odvojena je od njegova tijela, on je odvojen od drugih i od prirode, a pojedinac je osuđen na beskonačno nadmetanje i borbu za vlastite interese. Svakim danom sve više ljudi postaje skeptično prema dominantnoj priči i uviđa da čovječanstvo nije na pravom putu. No zašto još ne djelujemo? Eisenstein tvrdi da smo još uvjetovani logikom separacije, čak i on kaže da dok opisuje svijet kakav bi mogao biti, nešto u njemu sumnja i odbacuje ga, a u pozadini te sumnje je nešto što boli i traži iscjeljenje.
Ali isto tako nesumnjivo zna da se temelji separacije urušavaju, a danas se tragedije i proturječja događaju takvom brzinom da se ona nema vremena obnoviti. Zapravo se nalazimo u prostoru između priča i pred nama je dug put kako bismo napokon zakoračili u novo i ljepše poglavlje čovječanstva. Dok se stara priča urušava, nova se rađa – to je priča o neodvojivosti u čijoj srži leži prepoznavanje važnosti savezništva, a njezino je ključno načelo da naše bivanje prožima bivanje svih ostalih te da smo neodvojivi od drugih bića i cijelog svemira. Priča o neodvojivosti ocrtava novo doba – doba ponovnog sjedinjenja, ekološko doba, svijet darivanja. Ona nudi potpuno drukčiji niz odgovora na temeljna životna pitanja. Neka od načela te nove priče su da je moje bivanje dio tvog bivanja i svih drugih bivanja; da je naše postojanje povezno u samoj biti, stoga ono što činimo drugima, činimo sebi; da svatko od nas posjeduje jedinstven dar koji može i treba dati svijetu; da je svrha života pokazati te darove; da je svaki naš čin važan i ostavlja trag u svemiru; da smo neodvojivi jedni od drugih, od svih drugih bića i od svemira.
Upravo nas ideja o neodvojivosti može potaknuti na promjenu: kada shvatimo da smo povezani sa svim drugim bićima, prirodom i cijelim svemirom, uviđamo da naše djelovanje, koliko god nam se beznačajno činilo, može imati goleme i nepredvidljive učinke. Drugim riječima, velika i herojska djela nisu jedina koja mijenjaju svijet - i najmanji činovi ljubaznosti, hrabrosti i vjere u sebe i druge imaju transformacijsku moć.
Veći dio knjige Srce zna da je ljepši svijet moguć posvećen je razradi priče o neodvojivosti, dijeljenju novih spoznaja kako bismo u toj novoj priči bili snažniji i manje usamljeni te kako bismo u skladu s njom djelovali, što je na neki vježba gledanja svijeta i sebe potpuno novim očima. Naučeni smo razmišljati o uzročno-posljedičnim vezama i neprestano pokušavamo predvidjeti učinke našeg djelovanja te strahujemo da mogu biti negativni. Snaga Eisensteinove knjige upravo je u tome što nas podsjeća da bismo se, umjesto da se orijentiramo na to kamo naše odluke vode, trebali okrenuti prema onome odakle one potječu. Drugim riječima, ako se naša motivacija temelji na iskrenosti i ljubavi, naše djelovanje može stvoriti ljepši svijet. I tada će svaki naš korak, bez obzira na to bio on velik ili malen, voditi prema ljepšem svijetu za koji naša srca znaju da je moguć.
U nastavku donosimo ulomke iz knjige Srce zna da je ljepši svijet moguć koju u cijelosti možete pronaći u izdanju Planetopije.
Čudo
Kako priča stari, na njezinim se rubovima, na ljusci kozmičkog jajeta, pojavljuju pukotine. Čudom zovemo svjetlost koja se probija iz šireg, blistavijeg svijeta. Ono nam ne govori samo da je stvarnost šira nego što smo mislili, već i da ta šira stvarnost uskoro stiže. Ona je i nagovještaj i obećanje.
Koliko sami živimo svjesni neodvojivosti, u tolikoj mjeri možemo stvarati čuda. To ne znači da ono što činimo sami doživljavamo kao čudesno – ono što radimo uklapa se u naše prošireno razumijevanje prirode života i uzročnosti. Na primjer:
• Kada netko djeluje u skladu s ciljem svog poslanja, djela koja drugi doživljavaju kao iznimno hrabra, njemu su prirodna.
• Kad netko u svijetu vidi bogatstvo, velikodušna djela su prirodna, jer ne sumnja u trajnost obilja.
• Kad netko druge ljude promatra kao vlastiti odraz, opraštanje prelazi u naviku kad shvati: „Pa, za Boga miloga, tako bih i ja!”
• Kad netko cijeni red, ljepotu, tajnovitost i povezanost svemira, javljaju se duboka radost i veselje koje ništa ne može poljuljati.
• Kad netko doživljava vrijeme kao obilje, a život beskonačnim, on postaje nadljudski strpljiv.
• Kad se netko oslobodi ograničenja redukcionizma, objektivnosti i determinizma, otvaraju se mogućnosti za postupanja koja znanost separacije ne podržava.
• Kad se netko oslobodi priče o odvojenom Ja, na vidjelo iziđu nevjerojatne intuitivne i perceptivne sposobnosti koje su cijelog života bile potisnute.
Ta i mnoga druga čuda putokazi su na području neodvojivosti.
O oskudici
Koja je to potreba, osim one osnovne za preživljavanjem, važnija ljudskom biću od potrebe da ga se dodiruje, drži u naručju, njeguje, vidi, čuje i voli? Što to sve trošimo u bezuspješnom nastojanju da kompenziramo ove nezadovoljene potrebe? Koliko novca, koliko moći i kontrole nad drugim ljudima je potrebno da bi se zadovoljila potreba za bliskošću? Koliko je dovoljno?
Koliko je ružnoga potrebno da bi se nadomjestio manjak lijepoga? Koliko pustolovnih filmova je potrebno da se nadomjesti nedostatak pustolovine? Koliko filmova o superjunacima trebamo pogledati da nadomjestimo atrofiranu sposobnost izražavanja vlastite veličine? Koliko pornografije da zadovoljimo potrebu za intimnošću? Koliko zabave da nadoknadimo igru, koja je nestala? Treba nam beskonačno mnogo. To je dobra vijest za gospodarski rast, ali loša za planet. Srećom, naš nam planet neće dopustiti još mnogo toga, kao ni naše opustošeno društveno tkivo. Gotovo smo na izmaku doba umjetno stvorene oskudice, samo ako se uspijemo osloboditi navika koje nas još zadržavaju u njemu.
Iz naše uronjenosti u oskudicu rađa se navika oskudice. Iz oskudice vremena rađa se navika užurbanosti. Iz oskudice novca rađa se navika pohlepe. Iz oskudice pažnje rađa se navika hvalisanja. Iz oskudice smislenog rada rađa se navika lijenosti. Iz oskudice bezuvjetnog prihvaćanja rađa se navika manipulacije. To su samo neki primjeri – reakcija na sve što nam nedostaje ima koliko i pojedinaca
O cinizmu
Ruganje cinika posljedica je rane zadobivene uslijed rušenja idealizma i iznevjerenih nada. Na kulturnoj smo je razini zadobili kad se doba vodenjaka preobrazilo u doba Ronalda Regana, a na individualnoj kad je naš mladenački idealizam, koji je znao da je ljepši svijet moguć, koji je vjerovao u našu sudbinu da svijetu pridonesemo nečim važim te koji se ni pod koju cijenu ne bi prodao ili slijedio primjer naših roditelja, popustio pred zrelim dobom odgođenih snova i sniženih očekivanja. Svaki pokušaj razotkrivanja te rane potaknut će nas da je zaštitimo. Jedna od takvih zaštita je cinizam, koji svaku naznaku ponovnog sjedinjenja odbacuje i proglašava je glupom, naivnom ili iracionalnom.
O neodvojivosti
Težnja da se stavimo u službu nečega što nadilazi naše odvojeno sebstvo i bol koju osjećamo zbog patnje drugih, dvije su strane istog novčića. Obje upućuju na naše stanje neodvojivosti (interbeingness). Znanost u nastajanju, koja ih nastoji objasniti pozivajući se bilo na zrcalne neurone, horizontalni prijenos gena, grupnu evoluciju, morfička polja ili nešto još udaljenije, zapravo ih ne objašnjava, već samo navodi opća načela povezanosti, odnosno, usuđujem se reći – jednosti. Znanost počinje potvrđivati ono što smo intuitivno osjećali cijelo vrijeme: veći smo od onoga što su nam govorili. Nismo samo ego obložen kožom, duša zatvorena u mesu. Mi smo i mi i drugi, mi smo čitav svijet.
Kad odustanemo od grube podjele na Ja i drugi, shvatit ćemo da je svijet odraz našeg Ja, a da bismo mogli učinkovito djelovati u svijetu, nužno je da radimo na sebi. Odstrani i najslabiji odnos i ti ćeš biti umanjen. Dodaj jedan odnos i ti si uvećan. Promijeni bilo koje biće u kozmosu i ti si promijenjen. Ti si stoga sve: splet odnosa, od kojih svaki sadrži sve. To je sebstvo neodvojivosti. Lišena situacije, tvoja pažnja je moja pažnja, a ona je svačija pažnja. Mi smo svi jedno biće koje na svijet gleda različitim očima.
O klimatskim promjenama
Bez obzira na to o kakvom se procesu radi – iskrčivanju šuma, stakleničkim plinovima ili promjenjivoj snazi solarne fluktuacije – klimatske promjene šalju nam jednu važnu poruku. Mi i Zemlja smo jedno. Kako gore, tako i dolje: ono što činimo jedni drugima, pa čak i najsićušnijim životinjama i biljkama, činimo svemu stvorenome. Možda svaki naš neznatni, nevidljivi čin ostavlja trag na svijetu na nama nedokučive načine.
O malim djelima
Svaki čin plemenitosti poziv je na plemenitost. Svaki čin hrabrosti poziv je na hrabrost. Svaki čin nesebičnosti poziv je na nesebičnost. Svaki čin iscjeljivanja poziv je na iscjeljivanje.
Najizravniji način prekidanja priče o separaciji u korijenu jest da se nekome omogući da proživi iskustvo neodvojivosti. Čin plemenitosti, opraštanja, pažnje, iskrenosti ili bezuvjetnog prihvaćanja je protuprimjer svjetonazora separacije, čime se krše pravila poput onoga „Svatko se brine samo za sebe” i potiče prirodna težnja za davanjem, stvaranjem, ljubavlju i igrom.
Upravo sam spomenuo da nova priča doseže kritičnu masu. Ali je li je dosegla? Hoće li je dosegnuti? Možda još ne. Možda je na kritičnoj točki, u trenutku ravnoteže. Možda joj treba težina još samo jedne osobe koja će zakoračiti u neodvojivost da prevagne. Možda si ta osoba upravo ti.
![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
.png)
.png)
