Veći dio ljudske povijesti bili smo vrlo dobri promatrači jer je to bilo važno za preživljavanje. Koristili smo sva naša osjetila - dodir, miris, okus, sluh i vid - da otkrijemo i razaznamo. Iznenadna vokalizacija životinja ili bježanje ptica upozorili su nas da se netko približava. Na daljinu, ispitivanjem držanja, hoda, zamaha ruku, odjeće i opreme (oružje, posude za vodu), naši su preci mogli razlikovati prijatelja od neprijatelja.
Kako su se generacije razvijale i na kraju selile u gradove, blizina je promijenila način na koji gledamo i procjenjujemo jedni druge. Budući da su svi bili tako blizu, imamo manje vremena za promatranje. Blisko okruženje i okolnosti diktirali su komunikaciju na prvom susretu, a ne kasnije. To je bilo suprotno od onoga što smo radili tisućama godina, a to je prvo procjenjivanje na daljinu, a zatim interakcija. Blizina nas je također učinila osjetljivijima na promatranje, zbog čega nam je neugodno kada drugi dugo gledaju u nas.
Jesmo li postali nemarni kada je u pitanju vlastita sigurnost i sigurnost naših najmilijih? Vidim rastresene ljude koji tijekom vožnje popravljaju šminku ili odgovaraju na poruke na mobitelu. Kada netko pokuca na ulazna vrata, mi otvorimo, a da prethodno ne vidimo tko je tu i ne pitamo što želi. Možda smo, u pokušaju da budemo pristojni, odbacili odgovornost prema sebi i jedni drugima da budemo dobri promatrači.
Svi bismo trebali pogledati oko sebe i poslušati svoj unutarnji glas koji nam govori da budemo oprezni jer nešto nije u redu. Tako se često, nakon što neki susret ili veza postanu problematični, čuje: 'Znaš kako sam u početku imao osjećaj da nešto nije kako treba.' Ono što osjećamo o nečemu često upotpunjuje sliku tako da situaciju možemo u potpunosti razumjeti.
Osobno sam danas živ jer sam se, i kao policajac i kao agent FBI-a, susreo s mnogim situacijama u kojima mi je nešto iznutra govorilo: 'Ne ulazi u zgradu, ne sada, pričekaj pojačanje.' A da sam sam ušao u zgradu, ustrijelio bi me traženi bjegunac. Nikad se ne zna. Ne mogu to objasniti, ali mi smo evoluirali da imamo trenutne unutarnje reakcije i na najmanji senzorni unos.
Nikada nije kasno za početak promatranja. Promatranje ne znači osuđivanje, ono nije dobro ili loše. Radi se o tome da vidite svijet oko sebe, imate svijest o situaciji i tumačite što je to što drugi komuniciraju i verbalno i neverbalno. Promatrati znači vidjeti, ali i razumjeti, a to zahtijeva osluškivanje onoga što osjećate.
Ima mnogo toga na što trebamo obratiti pažnju prilikom procjenjivanja, ali ako dvije stvari dobro shvatite, bit ćete pošteđeni mnogih glavobolja - procijenite opasnost i udobnost.
Zapitajte se: 'Kako se osjećam zbog ove situacije ili te osobe?' Na primjer, noću hodate do svog automobila i krajičkom oka vidite nekoga kako žustro hoda i osjećate da ćete proći jedno pored drugoga, a to nikako ne želite. Ta nelagoda je vaš mozak koji govori: 'Upozorenje, moguća opasnost!'
Procjena udobnosti može vam otvoriti oči za suptilnosti o osobi s kojom imate posla. Kada ste s nekim novim, zapitajte se: 'Osjećam li se zbog te osobe ugodno u svakom trenutku?' Ako ne, zašto? Nikada ne smijemo zanemariti tragove koji govore da nešto nije u redu, bez obzira na to koliko jako želimo da prijateljstvo funkcionira. Vaša podsvijest uvijek radi na tome da vas zaštiti. Postoji s razlogom, ali morate biti spremni promatrati i prepoznati ono što slutite.
Promatranje danas nije manje važno nego što je bilo prije 10 000 godina. Jedina je razlika što sada to moramo raditi brže i učinkovitije jer možemo naletjeti na 50 stranaca u danu, dok su ih naši preci vidjeli samo nekoliko. Ovu vještinu možemo poboljšati, ali kao i za sve ostalo, potreban je trud.